Siv je soko preletjeti ne može!
I tako dalje… i Bosanci dobre konje sedlaju svi mi to znamo. Nego, prekjučer dakle u petak sam iskoristio izvanrednu priliku da posjetim Olimpijski Centar “Jahorina”, odnosno da se sam uvjerim u prirodne ljepote ove, po nekima, najljepše planine u Bosni i Hercegovini.
Neki se možda i sjećaju mog posta od 23. svibnja godine ove pod nazivom Ti ćeš s njime da ideš na Jahorinu koji uopće ne govori o Jahorini, već o Bjelašnici i mom posjetu toj planini.
E pa ovaj post je o Jahorini kako bi se dalo i naslutiti iz naslova.
Međutim još nisam vidio Jahorinu. Za koju kažu da je napucana pravo. I ljepša.
Tako da… morat ću na Jahorinu jednom prilikom. Vjerovatno ništa do zime. A u zimu… zavalit se u udobnu foteljicu neku, pit kuhano vino i gledat kako se ljudi lome na skijama…
Da, to sam sam ja rekao i to baš u tom postu i eto nakon gotovo četiri mjeseca ukazala mi se grande prilika da se prekopicnem i do Jahorine.
Jahorina, koliko ja znam, ima više objekata i sadržaja od Bjelašnice i po tome je zanimljivija i koliko ja znam glavna je okosnica zimskog turizma Republike Srpske.
Do Jahorine se dođe tako da se zalaufate iz Sarajeva, pa prođete tamo Vječnicu samo ravno pičite kroz tunel i onda ravno do Pala, pa na raskrižju na Palama opalite lijevo pa desno i onda ravno do Jahorine.
Iako sad nije sezona i nema snijega pa na svim planinama je život, takoreć – kurac, Jahorina ima svoje post-ljetne čari i zelenilo i tako te pizdarije nekakve.
Da puno ne serendam evo slika Jahorinskog krajobraza:
To su bile ljepote prirode. A sada malo i koja sličica objekata:
Međutim primjetio sam da je dosta infrastrukture staro&derutno, ipak to se gradilo za Olimpijade, a ja i ZOI u Sarajevu smo vršnjaci a već i mene polako nagriza zub vremena.
Eto par slika devastiranog nekog hotela ili šta je već:
Po povratku s Jahorine, moj vrli cimer i ja smo odlučili, a Bože moj, sad kad već imamo stan i pošten šporet što si nebismo napravili kakav ručak bogovski tim više što nismo jeli.
Odlučili smo tako stati na samim Palama – ili kao su Pale u ratu nazivali sarajevski medijij – Bosanski Knin.
Mislili smo bože moj, ajmo se nakupovat krmetine, ipak sam ja Slavonac a mi volimo reć “Nema ‘tice do prasice!”, jer i fakat nema.
Tako da smo odlučili kod braće Srba kupit mesa.
Moj cimer je odma s vrata mesara pitao ima li svinjski vrat, na šta mu je ovaj odgovorio da nema. Šteta, jer da je rekao da ima moj cimer bi mu sigurno dovitljivo odgovorio: “Pa što ne nosiš onda dolčevitu?”
Uglavnom kupili smo jedno kilu i po šnicli, jedno kilo i tristo vrata (al to u drugoj mesnici – i to u Gavriloviću – eto Gavrilović ima i svoju mesaru na Palama) a ja sam iskoristio priliku da okinem par slika Pala, bivšeg sjedništa tzv. “Repubilke Srpske”… sad više nije sjedište, a ni Republika Srpska više nije takozvana nego je… samo Republika Srpska jel… sa administrativnim središtem Banjom Lukom a glavnim gradom Sarajevom jel.
Pa eto par slika sa Pala:
Kod Srba mi je vazda bilo zanimljivo što dižu spomenike nekim stvarima kojima niko živ ne diže spomenik, tipa spomenik šajkači u Bosanskom Šamcu (?!) ili recimo ovaj drveni stari dedo (ima i on šajkaču) što nosi nešto na leđima:
Čiča što crusiea po glavnoj paljankoj ulici u frezi je zakon:
Koči bre ćirilićno!
Povratak u Federaciju:
