Danas sam u banci vidio nekakav plakat na kojem je novčanica od 200 konvertibilnih maraka. Na novčanici od 200 KM (ujedno i najveći apoen) čast je pripala nobelovcu Ivi Andriću da zasjedne na njeno naličje (btw, quick-info: Ivo Andrić je iz Dolca kraj Travnika, jednog živopisnog mjesta koje je poznato po tome da je iznjedrilo neke od najvećih velikana moderne povijesti poput, dakle osim samog Ive Andrića, gospođe Zlate Batrl, izumiteljice Vegete, pa tetka od Williama Clintona, ex-prezidenta SAD-a, pa daidža od Neil Armstronga – čovjeka koji je prvi hodao po Mjesecu navodno. Al zato Miroslav Ćiro Blažević nije iz Dolca. On je iz susjednog Dolca na Lašvi)
Zanimljivo je da svaka novčanica ima svoje dvije verzije – Federalnu i verziju za RS. Tako da se Ivo Andrić čak i našao na RS verziji od 1KM (koju ja btw, nikad nisam vidio). To je valjda Ivo Andrić iz svoje srpske faze.
Al zato novčanica od 200KM je ista i za RS i FBiH – Ivo Andrić dok je bio i Bosanac, i Hrvat i Srbin.
Uglavnom jednom prilikom, nekad proljetos, mjenjo ja pare u jednoj banci i dobijem tu 200KM novčanicu.
Ček od milijun dolara u bosanskoj verziji je to bilo.
U poznatom noir hitu, Ček od milijun dolara, kolko se ja sjećam, a slabo se sjećam, neki lik dobije ček od milijun dolara i onda na konto tog čeka sve živo postiže a da faktički ne potroši ni centa. Pa onda zagubi ček pa nastaje belaj.
Tako ja, 200KM u šlajbuku i krenem ja u grad. Valja nešt jest jebiga.
Uletim ja u buregdžinicu.
– “Dobar dan.”
– “Dobar dan.”
“Dajte mi 300 grama bureka i 200 zelja”
– “Dobro, još nešto?”
– “Šta vam je ovo?” – pokazujem ja na nešto nedefinirano
– “Krompir”
– “Ajd daj još jedno 200 krompira”
– “Još nešto?”
– “Eeee…. daj mi jogurt jedan.”
Da meni Šipac kamaru piturne, slasno ja to progutam i zalijem dukatovim jogurtom.
– “Deder naplati”
– “Samo malo… ccc…. 300 burek, 200 zelja, 200 krompir… jogurt…. 3…5….8…. 9.5!”
– “Evo na deset se nadjemo” – i pružim ja buregdžiji novčanicu od 200 maraka.
Gleda on mene…. držim ja 200 maraka u ruci a izgledam kao da me poplava izbacila… vijetnamka poluprljava na meni, prljave tene, neke hlače zmazane i kačket na kojem piše “Lovački savez splitsko-dalmatinske županije”.
– ” Nema ti ja vratit to paša.” – reče meni buregdžija
– “Jebiga nemam sitnije” – doduše nisam imo ni krupnije, al je sad s tom konstatacijom ispalo ko da imam jedno 10 novčanica po 500€ u novčaniku.
– “Ajd nema veze, drugi put češ.”
– “Ma kad ću, de promjeni negdje.”
– “Ma hajde bolan, bit će drugi put.”
Živ bio rođo. I odem ja iz buregdžinice. Mislim ko bi živ halalio 10 maraka ceha. U buregdžinici….
Krenem ja dalje šetam, vidim nemam cigara.
– “Dvije Drine Jedine, molim vas.”
– “3.40”
Pružim ja nesretnu novčanicu, kad mahne trafikantica (za koju sam oduvijek sumnjao da se pali na mene):
– “Ajde drugi put.”
Uf jebote reko… fino je krenilo…
Krenem dalje i u nekoj kafani/birtiji/mehani (ko bi se više sjećo?), sretnem neke drugove i piće jedno-drugo-treće i idem ja platit.
Priču dalje znate…
I uglavnom tako sam ja prohodao pola Sarajeva i svugdje gdje bi zamahnio sa Andrićem u ruci, kao da sam imao get-out-of-jail-free-card.
I onda sam se vratio u banku.
– “Dobar dan.”
– “Očeš razbit Andrića, jel?”
– “Kako znate?”
– “Niste prvi koji se vratio. Kako da vam razbijem?”
– “20 puta 10!”
Izbrojo sam pare i krenio plačat račune po gradu. Bolje čist obraz nego Andrić u šlajboku.