Nedavno sam rješavo jednu anketu, nebitno sad kakvu, međutim bilo je pitanje jedno vrlo zanimljivo.
Kaže: Svirate li neki glazbeni instrument?
a) Redovito
b) Ponekad
c) Ne sviram ni jedan glazbeni instrument
Nije bilo tako, ali tako nekako. Iz tog anketnog pitanja (anketa je bila namjenjena maldoj populaciji – 18-23 otprilike) zapravo htjelo se vidjeti koliko mladi danas imaju interes za sviranjem.
Općenito, interes za glazbom među mladima je vrlo vjerovatno jednak interesu koji su imali naši roditelji kad su bili mladi. Ako ne i veći. Barem je danas glazba lako dostupna. Danas sam baš pravio reviziju svoje muzičke arhive – preko 40.000 naslova. Što je kad bi se prebacilo u minute (ako uzmemo prosijek od 3 minute per mp3) 12000 minuta. To je gotovo 4 mjeseca! Dakle kad bih upalio komplet plejlistu i pustio je da svira ona bi završila svirati negdje sredinom ožujka. Iduće godine.
Sumnjam da su prije 30 godina toliko naslova imale i neke lokalne stanice, tipa Radio Brod. Doduše mogao bih se raspitati da ne lupetam bezveze. Raspitati ću se u dogledno vrijeme.
Pa recimo, gledajmo koliko danas mladih ima mp3 player. Ili discman. Imaju svi. Pa ko i nebi. Za 200KN su već nabavljivi sad. Gdje god ideš, vidiš bijele slušalice kako vire ljudima iz ušiju.
Ali pitanje je sad…. koliko mladih svira? Ja sam svirao 7 godina u tamburaškom orkestru. Završio glazbenu školu. Osnovnu. Svirao električni bas. Kratko vrijeme doduše. Dok sam bio mlad, nadobudan i masne kose. Duge masne kose. Većina mojih prijatelja je nešto svirala. Strizy bubnjar. Zna se što znači Vlado Gitara u njegovom blog nadimku. Bob begešar od stoljeća sedmog. Nidžo tamburaš stari.
Mi smo bili ona grupacija koja se žestoko opirala novovalnoj invaziji seljačko-papanskoj zbrda sišloj turbo-folk cica-mica-zorica nazovi je muzici. Pa opleti po onom basu brate.
Međutim činjenica je da danas jako malo mladih svira. Zasluge tome pripadaju, već gore spomenutom valu balkanskog užasa koji dolazi u paketu sa sisama do središta zemlje i dopićnjacima mjerljivim samo pomoću mikrometra. S druge strane zahvaljujući sve-na-dugme filozofiji.
Dok sam ja bio mladi metalcov po parku se tu i tamo moglo vidjet da netko grebe po kakvom Vegasu Muzičke Naklade (po gitari ukratko). A ostatak (odnosno većina) na cajkama. Dao ćaća ključeve od Audija i 500KN. Pa se sine napij i padaj u trans uz Cicu, Cecu, Vecu, Seku, Gocu, Docu i ostale dedinjske vladarice porijeklom iz nekog šumadijskog sela. Potrebno je napomenuti, da nebi ispo’ još kakav srbomrz, da su i ove naše, takozvane „pop“ varijante („minus i plus, amer i rus, korov i hibiskus“) su samo malo vješto spakovaniji užasi nazovije glazbe. No dobro.
Danas se prošetajte parkom. I dalje ima metalcova, rokera, anrahista, socijalista, kurac-palaca. Al rijetko ko svira. Čuješ s mobitela kako svira Morbid Angel.E tu dolazi na red ta sve-na-dugme filozofija.
Mi smo bar imali stare gitare...
Kaže Balaš u svojoj pjesmi „Devedesete“, jednoj pjesmi socijalne tematike koja se dotiče njegove geneacije, tzv. šezdesetosmaša.
I oni su, kao i sad neki rokeri, metalcovi, infatilni pankeri, pa kao i ja dok sam nekad bio metalcov/roker opirali se nečemu. Samo što nisu znali čemu doduše.
I taj pokret je bio kudikamo masoviniji. Ovdašnju mladu generaciju je poždero turbo-folk.
U ono vrijeme su svi nešto svirali ili barem pokušavali nešto svirati. Onda nije bilo iPoda. Onda su zvuci roka dopirali iz gitare i grlatih nadobudnih mladića i djevojaka. Danas…. iz zvučnika nekog Golfa… ili mobitela…
Moram priznati da je i mene sve-na-dugme počelo gutati. Ali ne zadugo. Bole me prsti lijeve ruke. Znate zašto? Počeo sam svirati gitaru.
A šta vi čekate?
