U rokersim kulorarima 70-ih godina minulog nam stoljeća nakon bizarne smrti Jimija Hendrixa, punim pravim imenom James Marshall Hendrix, pričalo se da dotični virtouz električne gitare, prije nego je postao slavan, mogao pojest (ako je bilo dobre cuge na stolu) frtalj kile čvaraka i pola prosječne krvavice.
Ja tvrdim da ja mogu barem duplo više. Po’ kile čvaraka sigurno… sad za krvavicu nemogu garantirat al jednom sam u vidno alkoholiziranom stanju pojeo kilu kulina.
Nakon toga sam skoro dehidrirao i umalo zatražio intervenciju hitne medicinske ekipe, međutim preživio sam pa eto me sad i ovdje sam nazočan sad pa da kucam i ovaj tekst ovdje. A znate kako se kaže. What doesn’t kill you makes you strong. Kažu poznavaoci engleskog jezika. Was nichts getoten sie machen sie starker – kažem ja na svom gastarbajterskom njemačkom.
Nego pa ja si mislim ako je eto stari Hendžo mogo tako, a to prije nego je postao slavan, to znači da onda ni meni ne gine barem duplo slavnija rokerska karijera.
Kad sam upisao osnovnu glazbenu školu, davne… ja mislim 1994, još ratne zapravo kad skontaš, intervjuirala mene neka novinarka lokalne radio stanice. Jes da sam imao onda samo nešto više od 10 godina al brate vidilo se već tad na mom nevinom dječačkom licu da sam ja osoba za medije.
I kaže meni novinarka: “Zašto si upisao glazbenu školu?”
A ja ko iz topa izvalim: “Da budem slavan!”
Djeca su pametna nema to. Znaju ona to samo ih se podcjenjuje. Baš zato. Jer su pametnija od starih.
I bio sam i ja nekad djete. Mislim, znam da zvuči čudno al bio sam nekad i ja mali. Pa sam bio i pametan. Sad više nisam. Sad ponekad pomislim da sam pametan al ubrzo skontam da sam u zabludi. Pa zato su i Sokrata koknuli. Al da ne ulazim sad u dublje filozofske rasprave. Iako mi je baš neki dan palo napamet kako bi se lik Mile Dedakovića – Jastreba mogao povezati sa Sokratom… bio heroj, pa ga zatvorili, tjeli ga suborci izvuć iz zatvora on nije htio – Sokrat, Sokrat! Živa legenda! Al možda to ostavim za jedna drugi post.
Nego Jimi Hendrix. Inače moj ovaj blogerski pseudonim ili po ovom novointernetskom riječniku nick je zapravo derivat od Jimi. To je moj nadimak koji me prati od srednje škole i to od prvog dana gimnazija. Bio sam raščupan neki, imo neku sliku Hendrixa na klupi…. i posto Jimi.
Odite u Brod i tamo medju rajom pitajte ko je Jimi. Reći će vam odmah: kila kulina, dve litre rakije. Čudnovati rekord moj.
Nego. Jimi Hendrix se rodio, zvuči nevjerovatno pošto sam ovu informaciju saznao tek nakon što sam nakucao pola ovoga posta do sad, na jučerašnji dan isto tako ratne 1942 (vidite paralelu – ratna 1994 – ratna 1942 – a, a?). Rodio se pod imenom Johnny Allen, pa ga je kasnije ćaća prekrstio u James Marshall.
Prvu gitaru je nabavio s 14 godina – neku staru akustaru koju je neki klinac bacio. Mladi Hendžo je pokušavao na jedinoj žici koja je ostala na gitari skinit svaki mogući zvuk. Prvu električnu gitaru mu je kupio ćaća i bila je to bijela Supro Ozark. Učio je svirati jednostavno promatrajući druge. Odma su ga zamjetili jer je lijevoruk svirao dešnjačku gitaru pa je to svima bilo kewl.
Kako to već biva, a mladi Hendžo još nije poznava rokerski život i filozofiju, neko mu je munio gitaru nakon što ju je ostavio u backstageu preko noći. Onda mu je ćaća kupio drugu gitaru, bijeli Silvertone DanElectro koju je on ofarbo u crveno i napisao na njoj Betty Jean, ime srednjoškolske ljubavi.
Nakon što je upo u frku zbog ukradenog auta (pretpostavljam da se htio osvetiti svog Supro Ozraka), mjenjo je dvogodišnju kaznu zatvora za odsluženje vojnog roka. Unovačen je u poznatu 101. zračnu diviziju gdje je bio obučavan za pješaka-padobranca. Otpušten je časno iz vojske iz zdravstvenih razloga.
Iz vojnog dosjea je vidljiv velik broj primjedbi na rad vojnika Hendrixa – poput spavanja na dužnosti, nepoštivanje pravila službe i to da mu je gitara bila važnija od dužnosti. E Hendžo moj, nisi ti služio JNA…
Bio je osumljičen da je duvo vutru i uhvatili su ga da onanira u WC-u nakon što je napustio stražu. Al sve je to za ljude.
To je dakle Hendžin život bio prije slavne karijere.
Zanimljivo je izdvojit i to da je bio u listopadu 1969. kidnapiran u New Yorku od strane lokalnih mafijaša. Nakon par dana je pušten posredstvom svog menadžera. Iako ne postoje nikakvi novinski napisi ili policijski izvještaji – Hendžo je u mnogo navrata ispričao u ovo priču. Najvjerovatnije je samu otmicu osmislio njegov menadžer da bi učvrstio svoj položaj kod Hendže i/ili da ga zaplaši.
Osim što sam najbitnije izostavio iz ove kratke biografije – kao npr. njegova karijera, odlazak u Englesku, nastup na Woodstocku, njegovo naslijeđe za Rock’n’Roll… al to je i kvaliteta pravog članka novovalnog ovog žurnalizma. Sad da sam ja vješti ja bi samo dodao mali neki box kraj ovog članka gdje bi nasro komplet njegovu diskografiju s godinama i to je to.
I možda da izbacim koji vulgarizam i ovaj uvod nepotrebni i da promjenim naslov u recimo Jimi – Hendrix kojeg nema sigurno bi dobio duplericu u Gloriji ili barem Azri.
I ovako bi sigurno počeo:
U kasnu jesen 1965. slušao sam u jednom malom mjestu u Tennesseeu lokalnu grupu svirača koji su zabavljali mene i grupu lokalnih alkoholičara. Dok sam uvlačio dim cigarete i ispijao bourbon s ledom prišao mi je tamnoputi mladić i zamolio me za cigaretu… Sjeo je pokraj mene i ispričao mi nešto što ni jedan novinar nikad nije čuo od kasnije legende – Jimija Hendrixa. Kraj noge mu je stajao kovčeg u kojem je bio bijeli Stratocaster na kojem sam ja kasnije mijenjao G žicu nakon što je mladi svirač odlutao u ekstazu nirvane na krilima heroina….
(…)
Malo je poznato ali album Axis: Bold as Love nadahnut je slavonskim folklorom s kojim sam osobno upoznao gdina. Hendrixa. Jimi je rado uz čašicu bourbona volio zapjevat:
“Ide šorom, sedam-osam žena!
Ja poznajem koja muža nema!”
Ali ja nisam profilirani novinar, ja to tek nastojim da postanem al bit ću slavan barem ko Jimi himslef. Al se nadam da se neću ugušiti u kulinovoj povraćotini.
