Hodao sam veselo prema stanu neopterećen nikakvim fiziološkim teretom. Sem što sam bio malo gladan, al sam znao da me u frižideru čeka neko meso koje jedva čeka da bude bačeno na tavu i neke gljive u konzervi.
Elem hodam ja tako prema stanu, sve OK, sve 5. Ulazim u ulaz, kupim račun za vodu i neku propagandu nekog trgovačkog lanca.
I sad hodam ja prema stanu na leđima mi ruksak, u jednoj ruci propagana i račun, u drugoj ključevi i vrećica sa kućanskim potrepštinama.
Ona klasična slika čovjeka koji se vraća kući s posla/škole, uvijek nekih sto stvari nosi.
Ubacujem ja ključ u bravu i u tom trenutku me nevjeroštrumfno potera pišat. Grozničavo otključavam vrata, nervozno pokušavam istrgnut ključ iz cilindra brave, nogom zatvaram vrata, pretrpan ruksak mi pada s jednog ramena, iz vrećice ispadaju stvari… Kaos. U toj havariji ulaska u stan mene stravično tera pišat toliko da se svaka sekunda čini kao stoljeće. Naravno kako u takvim trenutcima uvijek prorade oni nesretni Murphyevi zakoni, neko se sjeti i da me nazove a gdje češ se sad javit kad je pitanje života il mjehura?!
Bacam sa sebe jaknu na pod, potrebštine iz vrećice ispadaju i raspršuju se po cijelom predsoblju. Na mobitelu ukidam zvonju i upadam u WC. Kako je naravno uvijek u takvim trenutcima daska spuštena (a pazi – muški stan!) nervozno dižem dasku koja mora jednom past nakon što je u žaru borbe traljavo digneš. Borba sa šlicem, i napokon – pražnjenje. Žuta tekućina u mlazu nalazi svoju slobodu u WC školjci, koja kapljica naravno, i na podu kupaone al koga je briga. Olakšanje neviđenih razmjera.
I sad razmišljam… pa kako sve to. Kad zbrojim 2+2 naravno da me poteralo pišat. Dvije mineralne, dvije kave, i još jedno pola litre vode u međuvremenu. Ali kako to da se panični refleks za pražnjenjem mjehura javio tek kada sam uložio ključ u bravu?
Uvjetovani refleks.
Ali zašto je kuća/stan/dom refleks za pražnjenje mjehura? Bio sam u kafiću koji ima sasvim uredan sanitarni čvor (ili kako sam u Zenici na Autobusnom Kolodvoru vidio da su napisali – mokri čvor)? Ruku na srce mi muškarci smo se bar sposobni bilo gdje popišat. A pogotovo to meni nije problem. Urinirao sam na svim mogućim javnim mjestima. Još jedan od mojih trademarka.
Jedna od misterija kojoj nisam našao ključ.
