…i led se prospe pred žetvu, al’ led je led a red je red!
Đorđe Balašević, Ne lomite mi bagrenje
Dolaskom u Sarajevu privikao sam se sve ali nikako na odsustvo reda.
Na fakultetu ispred studentske službe budući novinari i sociolozi bukvalno stvaraju jednu masu tjelesa koja se baca i urla. Vladavina jačeg je na snazi. Ljudi se guraju i mašu prijavnicama.
„Zadnji mi je rok sad!“
„Samo jedan ispit imam prijavit“
„Autobus mi ide za 15 minuta!“
Po konstituciji ja sam sve ali ne malen. Da sam u staroj Grčkoj zvali bi me Platon. Ne zato što sam pametan nego što sam širok. Ipak ja to ne koristim kao prednost pri probijanju studentskog kordona. Iako bih komotno mogao.
Neki dan sam išao izvaditi pokaz za trolejbus/tramvaj. Pored latinske ćurpije (ex Principov most) nalazi se GRAS-ova bajtica u kojoj se prodaju kuponi za studentariju. Stao sam u red. Ispred mene je stajala jedna studentica privlačne zadnjice koja je upravo kupovala kupon za mjesec prosinac. Stao sam iza nje ostavljajući između nas nepropisani prostor diskrecije. Da sam bio u banci, prsti bi mi bili tik do žute linije.
Pošto je spremila pokaz u novčanik ispred mene se bezobzirno ubacila jedna druga drugarica koja nije imala toliko privlačnu zadnjicu. Ostao sam zatečen. Ne njenim dupetom koliko bezobraštinom da se ubacila u red ispred mene. U meni je kipjelo međutim mi Slavonci smo poznati po visokom pragu tolerancije. Prešutio sam iako je u meni kipjelo.
Kupio sam kupon i nastavio dalje svojim putem.
Danas sam otišao u ljekarnu s nakanom da provjerim kilažu. Stao sam u red ispred šaltera ne bih li za 1KM kupio potrebni žeton za vagu. Ispred mene je bilo četiri umirovljenika koji su imali recepte dužine popisa za božićni shoping. Da ja ujtro pojedem toliko medikamenata ne bi mi bio potreban doručak.
Čekao sam dobrih 15 minuta dok nisam došao na red. Bacio sam novčić na pult:
„Žeton za vagu molim vas.“
Službenica me pogleda: „Samo to?“
Nasmijehnem se: „Samo to…“
„Pa što ste stajali u redu? Što se niste ubacili preko reda?“
I tada je došlo do prekida filma.
„Pa mater mu jebem više kad će bit reda više u ovoj državi?! Moramo sami od sebe poći i uvesti red da bi sve funkcioniralo!! Ne može se više ovako! Pa što ako samo kupujem ovaj žeton?! Možda je baš ovom didi prije mene hitno trebao neki lijek da mu bubreg ne otkaže!“ – kipilo je iz mene
„Nije.“ – reče ona samo gledajući me kao da sam pobjego iz Jagomira (sarajevski pandan Vrapču)
„Nije bitno gospođo!! Reda mora biti! Reda mora biti!!!!!“ – urlao sam i kada sam ostao napokon bez zraka utihnio sam.
Dala mi je žeton i samo rekla: „Znate, prodala bih ja vama Prozac i bez recepta.“
Prije nekoliko godina letio sam iz Zagreba za Frankfurt am Main. Na Frankfurtski aerodrom sam došao u zelenoj kineskoj pernatoj jakni, blatnjavih čizmi i prljavih farmerica. Prije sam izgledao kao putnik na Maglajskoj stanici nego Frankurtskom aerodromu.
Izgubio sam se na tom velebnom izdanju i napokon sam našao carinsku kontrolu. Stao sam u red gdje su stajala gospoda u finim talijanskim odijelima, gospođe u francuskim haljinama…. kanda da sam malko zaluto. I jesam. Kada je gotovo došao red na mene da predam putovnicu vidio sam veliki natpis na kojem je pisalo „Passport control – EU citizens only“. A ono EU okruženo onim ludim zvjezdicama.
Pronjuškam malo dalje i vidim „Passport control – NON-EU citizens“. EU nije više okružen ludim zvjezdicama. Stanem ja u red. Kraj mene neki sjeli na pod, jedna istočnoeuropska obitelj nastavila grah u velikom loncu, neki Azijat jede pile sve mu ona mast curi niz ruke. Već sam se osjećao nekako bolje.
Nakon što sam napokon došao na šalter iz reda koji je bio mjerljiv ne u kilometrima nego miljama dočekao me mladi njemački carinik koji je imao jedan uglađeni neo-SS look.
Taman da mu ponosno predam putovnici s koje sija šahara, ispred mene pojavi se dvoje mladih Kineza. Pravih, original iz Šangaja. Onaki mali i smušeni, djevojka i momak – možda mlađi bračni par – drže u onim sitnim rukicama dvije crvene putovnice i prozbore na relativno dobrom engleskom.
Saslušao sam ih. Zamolili su me da ih pustim preko reda. Imaju connect flight za Kuala Lumpur koji je skoro pa poletio. Pa eto ako bih bio dobar…
Kako da ne. Meni se nikud ne žuri. Ja sam mladi šalabajzer u bijelom svijetu. Imam vremena u neograničenim količinama.
Pustio sam ih a mladi Himmler me je samo presjekao pogledom. Kada sam ja došao na red, napokon sam predao putovnicu i slavodobitno rekao na svom gastarbajterskom njemačkom: „Guten tag!“
Odzdravio mi je preko kurca i nešto upitao na njemačkom. Nisam razumio niti jednu riječ. I onda sam ja složio na njemačkom nešto ovako: „Kannst du bitte englisch sprachem mein deutsch nix gutt.“
To bi kao trebalo značiti: „Možeš li molim te pričati engleski moj njemački ne dobar.“
Nije bio problem što sam ispo seljak sa svojim ne poznavanjem jezika. Mladog Sturm-abteilung službenika je iznerviralo ovo moje „du“, odnosno „ti“, umjesto „Sie“ – „Vi“.
Poludio je. Počeo se derati na mene i pričati engleski sa tvrdim njemačkim naglaskom. Zvučao je kao kalifornijski guverner u napadu bijesa:
„THERE MUST BE ORDER!!! THERE MUST BE ORDER!!!“
Znam da mora biti reda. Tad me naučio taj Švabo.
Šteta, ali ja mu nisam mogao ponuditi Prozac bez recepta.