Sarajevo, 6. prosinca godine netom minule, dan Sv. Nikole. Sliku uslikao osobno ja, aparatom digitalnim u Japanu napravljenom, na Baščaršiji, točnije na Sebilju. Spustila se tada magla na pola Sarajeva, nije se vidjela, ni kuća ni avlija.
Stari ljudi uvijek kukaju kako ih vazda boli nešto kako se vremenske prilike mjenanju. Promjene tlaka, pritiska, vlažnosti i cijene kiselog kupusa građanima koji su kročili u treću dob čini izrazite nepovoljnosti po zdravlje.
Da to nije urbana legenda govori i biometerološka prognoza koju sada imaju gotovo sve televizije. Zanimljivo je da takav program uvijek sponzorira neka farmaceutska kuća koja subliminalnim porukama nagovara pučanstvo da svoje krvavo zarađene peneze troši na ginko tablete, apaurine i viagru.
Poznato je, dakako, da vrijeme ima i utjecaja na psihu. Kada sija sunce ljeti, svi su sretni i ližu sladoled, kupaju se po potocima, bazenima, jezerima i morima i tako dalje. U slučaju kiše ljudi su neraspoloženi zbog vode koja konstanto pada po njima i zato što boje na nebu nisu vesele nego su više manje usrane.
Međutim sada imamo jedan zanimljiv obrat.
Naime kako je ove zime došlo do neočekivanog obrata u klimatološkom nastupu na našim podnebljima, sada de-facto imamo proljeće. Evo recimo danas je u Sarajevu bilo 16 stupnjeva celzijevih. A za ovo doba godine to je normalna temperatura, samo da je predznak drugi.
I što se događa?
Evo ja gledam recimo, vani sunce piči, ja hodam poprilično lagano odjeven po gradu, vedre i vesele boje po nebu a ja izrazito neraspoložen, nadrkan i razdražjiv. Prvo sam mislio svoje raspoloženje pripisati nekoj vrsti pre – delirium tremensa, napetosti glede ispita ili pak nečem trećem.
Međutim daljnjim empirijskim istraživanjem koje sam bazirao na klasičnoj metodi ankete među populacijom koja pripada u moj generacijski spektar shvatio sam da ja nisam jedini. Naravno uz sve gore navedene čimbenike izgleda da je glavni katalizator ovakvog raspoloženja upravo nenadana vedrina vremena.
Nevjerovatno, sunce je i lijepo al su svi nadrkani.
Mjesec siječanj iliti januar je po meni uvijek bio dosta depresivan mjesec. Zima, snijeg, psi u Sibiru i ostalo od mene su činili depresivnog mladića koji je jedva čekao dolazak proljeća, cvjetanje prirode, pojavu alergija i ostale proljetne radosti.
6. prosinac iliti decembar godine ove, kao što je vidljivo iz gornje slike pokazivao dolazak klasične zime, međutim ova bondovska godina nam je baš u stilu britanskog super špijuna donijela nenadani preokret.
Nisam mislio da ću ikada ovo napisati/reći/izjaviti/konstatirati al – poželio sam se snijega…