Ja volim nosti kravatu. Neznam zašto, al kad imam taj bespotrebi komad tkanine svezan oko vrata osjećam se tako dobro.
Psiholozi bi tu mogli svašta reći. Kompleks radničke klase, maskiranje iza buržujskih simbola. Klasno-psihološki sukob. Mislim sve je to OK. Ali psiholog koji me poznaje vjerovatno bi preskočio tu teoriju. Pošto sam ja već počeo primjenjivati onaj američki bolikurcin sistem glede oblačenja. Ja po snijegu odem u trgovinu kupit mlijeko i kruh u vojnim čizmama, donjem dijelu trenerke, majci u kojoj sam spavao (organski ne podnosim potkošulje, ne nosim ih zadnjih 6-7 godina) i još nabijem na glavu kapu na kojoj piše New York. i vijetnamka na kraju. Naravno.
Da možda imam malo više muda ja bih kao i Jeff Lebowski hodao po trgovini u košulji, boksericama i papučama. Možda za koju godinu, kad rakiju zamjenim White Russianom.
I kravatu stvarno rijetko stavljam. Ne nosim košulje – nije da imam nešto protiv košulja (za razliku od potkošulja) nego je to tipično ono muški. Košulja se MORA ispeglat. A ja ionako uvijek hodam u izdanju kao da su mi odječu “krave žvakale”. Neznam baratat s peglom nikakom. Muški gen onaj nikako da se odupre blokadi prema pegli. Uspio sam barat i usisivačem, štednjakom donekle, perilicom za rublje – tu sam majstor… al pegla nikako.
Sutra kačim kravatu (dobra kravata neka, svilena, talijanska!) jerbo idem kolegi na obranu diplomskog. Još sam u US of A zbavio jedan kewl funky sako pa ću biti onako u funky izdanju. I pravo me veseli ta kravata sutra.
Veliki broj muškaraca mrzi kravatu, kao eto steže ih ovo-ono, a ja kravatu kad nataknem na vrat kao da sam Jimbo u full izdanju. Kad sjednem negdje volim se igrat s kravatom, provlačim ju kroz prste, namještam ju malo malo oko vrata, stežem – dotežem. I to mi pričinja nekako fetišističko zadovoljstvo.
Kada malo proanaliziram kroz povijest, dolazim do zaključka da je to genetski.
Da je kravata hrvatski izvorni proizvod to već i pingivini na Galapagosu pjevaju (da, pingvina ima čak i na Galapagosu).
Ali ja ću se malo povijesno osvrnuti.
Naime u 18. stoljeću u Italiji (tadašnjoj Austro-Ugarskoj) se rodio jedan plemić koji će dovesti Slavonce na svjetski glas kao vrhunske ratnike. To je, dakako, barun Franjo Trenk, austrijski pukovnik koji je toliko bio očaran Slavonijom da je i sam, iako pruskog plemićog porijekla govorio s ponosom ”Ich bin Schlavoner”. Inati se Slavonijo!! A bio je usput i švaler carice Marije Terezije. Pa nek se zna.
U Kutini postoji dan-danas stol gdje je Franjo Trenk opalio našu caricu i gospodaricu Mariju Tereziju. Istu onu koju je baj-Mata iz Babine Grede ufatio za dupence dok je stavljala kruv u vanjsku peč. A ona mu samo na to reče:
-Jee, Mata, uvik si bio lud…
Kako bilo da bilo, Franjo Trenk je dobio posjede po Slavoniji (ima Trenkova kuća i u Slavonskom Brodu), a naše pretke je obučio u tada elitne vojne postrojbe ekvivalentne današnjim recimo američkim Navy Sealovima. Trenkovi panduri. A bome bili su i močni panduri. Dan danas babe plaše svoju unučad u nekim dijelovima Njemačke, gdje su Trenkovi panduri ratovali, ako su zločesta sa “Kroaten kommen!” – “Dolaze/Doći će Hrvati!”
Ekvivalent našoj recimo babarogi. Dan danas.
Trenkovi panduri su poznati po tome što su uveli recimo vojnu glazbu koristivši i turski instrument – činele. I nosili su naravno – kravate. Iako je kravata bila poznata i prije, u 17. stoljeću, kada je došla skupina vojnika kao potpora u Pariz francuskome kralju Luju XIII, među kojima je bio i izvjestan broj hrvatskih plaćenika koji su imali kravate oko vrata. Sve ostalo dalje je povijest.
Međutim Trenkovi panduri, moji pretci Slavonci nosili su kravate. Genetski nam je, očigledno, ostalo to nošenje kravate.
I to baš po tom principu – u mirnodopsko vrijeme, plug i ori – a kad je rat – kravata oko vrata i ožeži.
To je onaj “Odavno smo graničari stari” gen. A kravata je – modni dodatak.
Jimbo kommen!
