Mačka je nastala kad je lav kihnuo
Arapska poslovica
Danas sjedim na kavi s kolegama poslije ispita. Pogledam na mobitel koliko je sati. 12 sati i10 minuta.
U 12.15 ima bus za Bosanski Brod.
Kažem kolegi: “Eee… da imam sad moć translokacije, brzo bih se translocirao na autobusnu stanicu da uhvatim bus za kući.”
Kolega je pušio smotuljak hercegovačke škije i gledao u mene pa napokon prozbori:
– “Pa kolega, ako bi imao moć translokacije, zašto se ne bi odmah translocirao kući?”
Poklopio sam se postiđeno.
I onda se sjetih jedne anegdote.
Jedan suvremeni ruski fizičar i/ili matematičar, kojem sam nažalost zaboravio ime (iako sam se trudio naći njegovo ime na nepreglednim internetskim oranicama) bio je u Sovjetskom Savezu vrlo cijenjen kao vrsni teoretičar u svom fahu i slovio je za jednu od većih genijalnih ličnosti tadašnjeg SSSR-a.
Kada se nije bavio znanstvenim istraživanjem ili predavanjem na sveučilištu, povlačio bi se u svoju malu kućicu koju je bila negdje u osami velikih prostranstava Majke Rusije.
Živio je, kao i svi veliki geniji, sam odvojen od ljudi. Uživao je u samačkom životu gdje je s mirom mogao pozabaviti sa svojim brojevima i formulama, teorijama i hobijima.
Jedino društvo koje je imao (i koje mu je bilo dovoljno) su bile dvije mačke. Imao je jednu veliku ugojenu mačku, neku rusku verziju Garfielda i jednu malu mačku – rusku verziju Nermala.
A mačke ko mačke. Penju se, cunjaju, spavaju i jedu. A kada jedu, imaju svoje potrebe. Naš znanstvenik pak je bio često zadubljen u svoj posao da nije mogao uvijek paziti na svoje mačke, te da im ide otvoriti vrata kako koju pozove “zov prirode”. Tako je odlučio, kao i svaki pragmatični znanstvenik da si olakša posao kako je god moguće.
Projektirao je plan kako da mačkama omogući nesmetan izlazak iz kuće.
Otišao je u šupu po potreban alat i bacio se na posao.
Projektirao je i izradio vrata za mačke, baš onakve kakve možemo vidjeti u američkim filmovima.
Što i ne bi bilo čudno da nije napravio jedna velika vrata za veliku mačku i jedna mala vrata za malu mačku!
