Na uranak se sjetih Indijanaca i njihove jedne genijalne, nazovimo je ratničke tehnike.
Jučer mi je došao prijatelj, ranije spominjanji na blogu koji je nedavno diplomirao a sad se bavi seoskim turizmom u vidu hranjenja blaga i ostalih aktivnosti u ruralnom životu.
I kako to biva, čovjek diplomirao, skupio se sav komšiluk i pola rodbine i eto malo po malo para ne diplomira se svaki dan i tako je naš drug skupio popriličan broj maraka i to konvertibilnih.
Lastavica oliti kratka digresija.
Zašto je marka konvertibilna? Bio sam prije par dana kod kuće i sad trebam ići nazad za Sarajevo, kad kaže meni mati: “Uzmi sine, nešto novaca pa kupi kakvih maraka ovih bosanskih.”
Misilm si ja, genijalna ideja! I ulazim ja u poslovnicu Varaždinske Banke imam ja nešto preko tisuću ovih novaca hrvatskih. Vidim ja neka drugarica mlada radi:
– “Faljen Isus, dem maraka.”
– “Uvik faljen. Imam trijest i pet.”
– “Tristo pedeset?”
– “Tijest i pet”
– “Daj sve.”
35 maraka? Banka ima 35 maraka na lageru. Al bilo mi je dovoljno da u Zenici kupim bon za mobitel, studentsku kartu do Sarajva i da kupim još pizdarija za večeru.
I đe je sad ta marka konvertibilna. Kad pređeš granu, taj novac je useless.
No, back to the story.
I uglavnom došao naš mladi diplomirani novinar do mene, ponio tih nekih novaca, njegova mati spakovala pite, špeka i kolača i još koječega nisam ni vidio.
Kaže on meni ajmo trošit pare.
A ja se sjetih onda one pjesme: “Dado ajmo u Vinkovce, da trošimo novce!”
Al vidim ja da se njemu nije išlo dalje od eventualno Dolac Malte pa reko hajmo mi polako.
Oče čovjek kupit digitalni fotoaparat. Eto on bi njive sliko i blago svoje a možda bi se bavio i istraživačkim novinarstvom po kakanjskom kraju pa da može opaliti i koji fotos.
Dobro reko.
A rekli njemu: “Na sine para, idi u Sarajevo i kupi kakav lep aparat. Ne marimo kakav, sad, jel’ kenona, jel’ sonija, jel’ olimpusa, samo brez prozorčića nemoj!”
Baš tako mu rekoše. Nisu volili njegovi aprate bez prozorčića. Al kad Zoka odraste, shvatit će i on zašto.
Inače “prozorčić” je u prijevodu na tehnički jezik – optičko tražilo. Ono kroz što se gleda da se slika a da nije LCD oliti televizor kako bi to kum Nidžaim rekao.
Elem tražili mi tako malo aprate kad sad skoro svaki aprat pa da nema prozorčića!
Kad nađosmo mi jednog Canona. Ima i prozorčić i saso mange ima.
Kupovinom i Canona A430 i ispunjavanjem garantnog odnosno jamstvenog lista završava prvi dio priče.
Drugi dio priče.
Kaže Zo, naš mladi novinar, eto sad je red da se zalije uspješna kupovina tehnike.
A ja se opet sjetim nečeg, nije pjesma, nego jedne priče.
Naime, moj ćale je prije 27 godina u Njemačkoj kupio VHS rekorder i to je bio prvi VHS uopće u Slavonskom Brodu.
Čudo tehnike. Zamisli – ubaciš ovu kazetu unutra i možeš snimat ono što je na TV-u.
1980. Brod je bio podosta manja varoš nego sada pa je to tada bila otprilike jednaka senzacija kao kad je početkom prošlog stoljeća došao prvi radio-aparat u Podvinje.
A u ono vrijeme VHS, em što se još nije ni mogao kupiti u Jugoslaviji, tek se pojavio u Zapadnoj Njemačkoj i bio je skup ko suvo zlato.
Za te pare danas možeš kupit pola TV studija.
Uglavnom naš stan od jedva 40-ak kvadrata je bio dugo vremena kino.
A kako se zalila kupovina mogu si samo mislit.
Taj famozni video dan danas radi. Iako mu se glava ishabala pa je negledljiva slika, ali sva mehanika radi. Nakon godina i godina reprodukcije…
A da se ja nazad vratim na glavnu priču.
Mislim si ja, kad je red – red je. Izvadio ja rakije slavonske ove i popili mi jedno pe-šest rakija nego hajmo mi u grad.
Mi u taxi, vozi u grad!
I sad da ne pričam cijelu storiju što se izešavalo u gradu – ukratko – pivo ovdje, pivo ondje i napili se mi.
Red je kući.
Prva stanica na putu kući nam je bio Tale, marindvorski Trovač. A šta reć o fast-foodu koji nosi među rajom naziv “Trovač”?
Jedino da je tamo po vazdan gužva.
Deder ti nama dvije pljeskavice. I ne štedi čilija.
Nakrko majstor čilija i mi se uputismo dalje.
Dođosmo kući i pojedošmo još kamaru domaće pite.
Noć je bila duga i besana. Ustajanje svako malo da se napijemo vode. A kad se napijemo vode, onda mora ići i pišat.
Cijelonoćni maratoni kuhinja-soba-WC-soba-kuhinja. Sve to zbog alkohola, čilija i pite.
Prvo se onda sjetih kako sam ja jednom donio kulin iz Slavonije. Pravi kulin domaći. I ja i moj vrli cimer, a stanovali smo još u domu onda, navalismo u neko gluvo doba na kulin. Bez kruva, bez ičeg. Žuljamo mi onaj kulin. I pojedešmo ga. Cijelog.
Bukvalno smo se sudarali cijelu noć po sobi da se napijemo vode.
A ondak se tek sjetih Indijanaca s početka priče.
Naime Indijanci su večer prije bitke pili enormne količine vode. I onda ih zov prirode probudi i onda su mogli na megdan urankom.
A ja se sjetih jedne Bobanove priče
(…) Flaša je gotova, stari ode po još jednu. Glupo je reći, ali nisam se u životu više zabavljao nego u ovom ratu. Stalno smo neki kurac pili. Gdje god dođeš, svi časte. “Ko ga jebe” vele “možda nam je zadnji puta”. Tako smo svi razmišljali. Napjevao sam se kao nikad u životu. “Oni preko se barem ne znaju ovako zabavljati” znao je reći naš zapovjednik prije nego šta bi si razbio bocu od glavu u transu od njihove muzike. Sve smo slušali, u pičku materinu, od Čavoglava do nekih njihovih varijacija na istu temu. Al jebeš ga, harmonika je harmonika.
I tako pitali Indijanci svog vrača kakva će bit zima. Ova 2006/07. Kaže on njima skupljajte drva, mogla bi bit jaka zima.
Skupljaju Indijanci drva, skupili oni za već onako jednu solidnu zimu kad njima pripizdi i zaprijetiše oni vraču da im točno kaže kakve će bit zima inaće će mu u protivnom odstraniti skalp.
Indijanac se uplaši te kaže on: “Ode ja u šumu da pitam duhove pa ću vam točno reć.”
Otišao je u šumu isto onako kao što je baj-Mata otišao iz Babine Grede u Beč. Jest al u kurcu.
Vrač ode tako maksuz u grad, nešto je para ponio, kao i baj-Mata koji je u Osijek otišao a ne u Beč. I baš ko baj-Mata, potroši pare na vatrenu vodu i kad je osto bez para odlučio on da ode u meterološki zavod.
Dobar dan, dobar dan – kakva će bit zima.
Gleda meterolog u njega, puši onu debelu kubansku Cohibu, prošverco mu jedan kolega sa skupa meterologa koji se prije par godina održao na Havani. Gleda i otpuhne dim jedan veliki pa reče:
“Uuu… Bit će jebena zima!”
Gleda u njega vrač, sav zadovoljan dakle, nije ove natjerao bezveze da skupljaju drva.
I taman krene ka vratima kad se okrene i onako informativno upita meterologa: “A kako znate?”
Baš u tom trenutku ovaj gasio onu cigaru, pa ustane se prema karti Sj. Amerike koja je bila iscrtana nekakvim plavo-crvenim šarama, ciklonama i anticiklonama.
Makne kartu s prozora i pokaže prema šumi:
– “Bit će jebena zima, eno Indijanci cijelu jesen skupljaju drva!”
I desilo se upravo ono što se baj-Mati dogodilo kad je ovaj opričao kako je opalio Mariju Tereziju po guzovima.
Puklo po vraču ko top na Brašančevo!