Petak je dan za metak

Cijeli dan danas muku mučim što da napišem na blogu.
Prije mi bilo – idem po gradu i padne mi napamet neka ideja, ja ju ukucam u mobitel i onda mi se na tom bazira post kasnije.
Kad sam stanovao u domu to je bilo još bolje. Spustim se dolje u internet aulu, mrljav, nikakav, iz usta smrad mrtvih četnika, krmeljav nikakav, odem i nešto naštancam pa se vratim il u krevet il se vratim podaprat.
Al to je nekad bilo više nije tako sad.

Mislim da sam si zadao visok prag sada. Pa ne bi sad svašta ni napisao. Ko ja sam sebi zado kriterije. Al zajebi kriterije, ipak je ovaj blog prvenstveno, kako piše u opisu “đabalesku” misli. Đabalesku. Ne sad nešto ozbiljno.

Drug Gadura me nahvalio neki dan za moj blog. I onda mi je dao prijedlog da pišem o Lideri. Lidera je inače dezodoranska krema, slovenačke proizvodnje (jebiga, štaš sad). Zgodna je to krema. Namežeš ju ispod pazuha i onda ne smrdiš par dana. Nema bolje za studenta.
A inače, sam Drug Gadura me upoznao s Liderom. I to na sebi svojstven način, još u vrijeme kad je on bio moj stanodavac a ujedno i cimer onako mi je nježno rekao:“Jimbo, smrdiš. Počni koristiti Lideru.”
Ja sam postiđeno se oprao i naliderisao se a on je rekao da je to normalno i da je svima koji smrde rekao da se nalideršu. I tako si i ja liderišem s vremena na vrijeme.

Drug Gadura je inače kralj cinizma, zajebancije i šta ja znam čega sve već ne (zato i nosi ime “Gadura”) pa je onda šprdao meni svojstven stil.
Rekao mi je: Znaš, trebao bi napisat na blogu o Lideri. Već vidim… “Vozim se ja u tramvaju trolejbusu kadli sjetim se ja kao sam jedno isto tako vozio se prije par godina ili možda mjeseci…”
Štaš jebiga… baš tako nekako imaju moji postovi početke.

Nego evo na TV-u Pervanova Večernja Škola i nekakvi Istrijani pjevaju one svoje narodne popevke.
A ja se sjetih kad sam prvi put htio ubiti čovjeka. Samo zato što me iritirao.
Nikad nisam dobio želju da ubijem nekog do tad. Mislim jesam, naravno da jesam, ali mislim da nikada nisam bio tako mrtav ozbiljan i odlučan da nekog lišim života. Jeben osječaj.
Nisam nikad imao ni suicidalne namjere. Al nikad. Bilo mi je milion puta teško al mi nikad nije to palo napamet. Ubijem se ja možda, al od alkohola.
Nego. Kako sam ja htio čovjeka ubit.
Zaglavio ja na jednom derneku u jednom pitoresknom bosanskom selu kod jednog kolege. Pozdravljam ga ovim putem, pošto on sigurno ovo čita. Jedan od vas šest što redovito prate ovaj blog.
Elem, došli mi tamo – a šta reć – bosanski dernek jebiga. Ja ne da sam se napijo, nego sam se napijo. Sjećam se da sam ujtro bio toliko mamuran da nisam mogao ništa jest ni pit ni pričat ni živit na kraju krajeva.
Bio dernek pravo dobar, ja sam sebi obećao da se neću oblokat po običaju. Al okači ti to mačku o rep. Krenilo je to dobro. Pivo, dva da bi ja počeo mješat viski s tim da bi na kraju počeo eksat politre piva i onda to potvrđivat s troduplim viskijem.
Nekad oko 3 izjutra ja sam već bi toliko klonuo da sam spavao na kraju prostorije s glavom na stolu.
Kadli me odjednom probudi najgore njakanje magarca koje sam ikad čuo!
Otkud jebo te magarac sad. Probudim se, glava me otkida, ne mogu gledat kolko sam pijan, a osjetim kako mi užasno njakanje skija po živcima.
Kad nekako kroz pijanstvo skontam ja na drugom kraju prostorije jednog lika, cuga pivo i ritmički se ljulja i iz njega izlazi reva! To pivo u ruci ga dijeli taman do onog stadija pijanstva u kojem sam ja. Dakle do mortusa.
To njakanje je, kako mi kasnije rekoše, autentični bosanski nekakav napjev karakterističan za Žepče. Srećom i providnošću Božjom nije bilo to popračeno šargijom (kako je inače svojstveno žepačkom “folkoloru”).
Misim da je bila tu šargija neznam kakva bi posledica bila. Ako nešto mrzim uz turbo-folk, onda je to komad drveta za koje su prišivena dvije žice koje Bosanci nazivaju “muzičkim instrumentom”.
Uglavnom to njakanje je bilo toliko užasno i toliko iritirajuće da sam se ja počeo okretati po prostoriji i moleći ljude za pištolj.
9mm, tetejac, magnum, samokres… ma bilo šta, ne marim samo da sprečava živu silu.
E koliko je to bilo užasno.
Skotam onda, bila su tamo i trojica policajaca-specijalaca, mislim se, eto možda su momci ponijeli službene pištolje pa bi mi oni mogli pomoći.
Međutim kako su svi bili mortus pjani meni nije preostajalo ništa drugo nego da uteknem.

Čuvajte se iritirajućeg folkolora.

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *