Svirci moji, još je rano… (svira mi sad)
Stop – hammertime!
Je upravo tako. Ako je petak da za metak, subota je dan za akciju.
Sjećam se dok sam bio srednjoškolac, a ima to već sad i godinica (jebiga, stari se) što je bila subota. Groznica subotnje večeri. Auuu. To je bio dan za koji se živilo. Dan o kojem se pričalo cijeli idući tjedan. I tako u nedogled.
Baš u pravom smislu riječi dan za akciju.
Malo se podapereš (eventualno se podapereš… ipak smo mi bili mladi, nadobudni i dakako masne kose), zaliješ se možda malo kolonjskom (i to je pod veliko možda), obnaružaš se sa kutijom ili možda pak dvije bosanskog Waltera a u đepu osobna i dvadeset, a ako je stvarno dobar dan onda i trideset kuna.
Danas kad razmišljam, nikako ne mogu dokučiti kako sam mogao, odnosno kako smo mogli izaći na kraj s tom cifrom novaca. A oblokavali smo se ko mutavi. To bez daljnjeg.
Kad malo dublje razjasnim, društvo je bilo poprilično veliko pa se svaki vikend moglo vazda grebat od nekog. Tipa, ove subote je Marku je rođendan, druge subote Janku je došao stric iz Amerike, treće subote je recimo velika subota… i tako u nedogled.
Da stvar bude zanimljiva, neki dan prelistavam ja svoju arhivu. Bloga. Listam one prve postove, kadli vidim ja Vnućkov jedan komentar gdje li kaže, komentiravši moj lik i djelo: “…onda softisticiran ulet: “E. ajd plati pivo” … ma sofisticiaran u p.m….”
A jesmo se i znali grebat za to pivo. Mislim da bi i guzice poturili kolko smo voljeli pivo. Srećom, nikad to nije bilo potrebno.
To su nas ovi stariji naučili.
Sjećam se kad sam prvi put izašao u Alfu, još dok je Alfa bio kultni rock kafić kroz koje su stasale generacije, tra-la-la-la, i onda naleti neko od starijih i dođe: “E ajd plati pivo.”
Ti mu platiš pivo, pišneš u gaće sav od sreće što ti je neko ko fazanu pristupio od starijih. I onda ti ostane 10KN i popiješ jedno pivo i ostane ti novaca za kiflu (tad je pivo bilo osam kuna… dobra vremena).
I onda onako stojiš ko kreten sa praznom boce pive.
Eeee. Pa onda smo i mi skontali fazon.
Recimo kad se dotičemo tog žicanja sad. Nekako nam je bilo OK se grebat za pivo. Ono jebiga, grebemo se svi pa nekako. Nekakva srednjoškolska kvazikomunistička mladenačka solidarnost. Svi za jednog, jedan za sve.
I to je išlo. Al smo mrzili one što su povazdan žicali cigarete. A jebote. Izađeš na veliki odmor i uvijek isti picopevci žicaju. Oš pušit? Očem! Pa kupi si!
A zanimljivu su logiku imali žicaroši. Tipa: “Pa eto ja popušim samo pet-šest cigara dnevno.”
Tim bolje. Kutija će ti potrajat preko radnog tjedna.
Mrzili smo vikend-pušače.
A jesmo i radili pizdarija. Bože sačuvaj.
Ovi studentski sad dani… e to je sad već druga priča. Sad se žive jebiga za svašta, a ne za subotu i novi album od Maidena.
Kao prvo subotom je malo studenata u gradu. Većina se ispali svojim kućama. Tako da je ovdje recimo dobar udarni dan četvrtak.
A najzanimljivije od svega mio je recimo kakva je situacija u Prozoru. Kod njih subota uopće nije dan za izlazak! Udarni dani su petak i nedjelja?! Nitko mi nije znao odgovoriti zašto.
Meni je danas recimo nakon dugo vremena bio dan za mene. Samo za sebe, nitko nitko sem mene.
Nisam mrdnio cijeli dan van kuće, nitko mi nije došao i osjećam se pravo dobro. Otprilike onako kao Homer Simpson u onoj epizodi kad je bio heretik.
Naime, njemu je sinilo da više ne ide u Crkvu i onda je imao nedjelju prijepodne samo za sebe. Onda je hodao po kući u gaćama, ležao, gledao TV i opuštao se.
Nakon neznam ni ja koliko vremena sam uspio uloviti dan sam. Bez ikoga. A što je najbolje nisam morao ni isključiti telefon i/ili mobitel. Broj poziva – jedan, broj poruka 3-4.
A nijedan poziv za socijalizaciju.
Iako bih se ja rado odazvao. Ali je i ovako lijepo ispalo.
Napokon odmoran.
Pokraj Karašice, selo malo…(svira mi sad)
(JIMBO TRIVIA: ova pjesma mi je ko klincu bila najdraža tamburaška pjesma. Nikad nisam skontao zašto)
Toliko od mene.
Pozdrav,
Mir i svako Dobro!
UPDATE
Šta ti je tehnologija! Poglećte što mi je došlo iz Slavonije mejlom:
