Lijepo je proslaviti punoljetnost. Pa makar ijopet. Po šesti put.
Jebiga, stari se.
Dobar je osjećaj kad obrišeš poruke a u manje od 12 sati ti se pojavi opet ono “Too much poruka, obrišite ponešto – popunjeno preko 95% kapaciteta”
Kao Božić krajem veljače.
Uspio sam se obrukat već na rođendan.
Da ispričam ja priču.
Uglavnom u Sarajevo došao Nikola i njegovc radni kolega. I tako odlučim ja da mi odemo gore u Avazov centar. Nisam nikad bio gore jerbo mi je netko nekad pričao da je kava 5KM. Zamisli, 5KM!
Nije to neka lova, al 5KM za kavu je fakat puno novaca. Odma se odaje dojam da to nije mjesto gdje bi se student trebao smucat. Međutim, gore na Avazovom tornju, Radon Plazi ima rotirajući restoran. Što je sasma cool.
Saznam nedavno da je gore baš kewl i da kava nije 5KM nego 2KM i odma mi je to nekako izgledalo malo manje ekskluzivno.
I tako odlučim ja da mi danas odemo gore, nije svaki dan rođendan, a pogotovo ne 18. Po šesti put.
Odemo mi tamo, uđemo unutra, sve fensi svijetli sve nešto pozlaćeno i dočeka nas nekakav momčić tamo.
– “Dobar dan, izvolite.”
– “Mi bi u restoran.”
– “Znate li se služiti liftom?”
Sjetim se ja onda kako su mi drugi pričali kako je prava konfuzija s liftovima tamo jer nije tipičan sistem pozovi lift, dočekaš prvi koji dođe, uđeš, stisneš kat na koji ideš i onda se voziš.
Ima neka zajebancija, nešto ukucaš pa ti dođe određeni neki lift, nešto-nešto…. a ja, ako sam nešto naučio u prošloj godini života onda je to da nije sramota pitat. To sam naučio kad sam bio u US of A pa nisam prvi dan uspio upalit televizor. Došo seljo s Balkana…
I taman da ja kažem ovom momčiću da se ne znamo koristit liftom, kad Nidžo odma ispali
– “Znamo! Graa.”
Vidi, reko, lafa. Došo iz velebnog Zagreba u selo s trolejbusom pa sad misli da se zna korisiti sa svim tehničkim zapadnjačkim novotarijama. Al ovo je, bolan, Radončićev imperij. Ovog ni u Zagrebu nema.
Gledam ja u njega, pa rekoh:
– “A jel bolan, znaš?”
Pa se okrenem prema momčiću:
– “Neznamo.”
Momčić, ili kako bi to naši anglo-saksonski prijatelji nazvali po greeter, što mu je profesija, dakle greeter iliti pozdrvaljač nas uputi kako operirati s liftom.
Došavši na vrh tornja, odnosno u restroran koji se okreće, jedan od konobara nas smjesti.
Pravo lijepo što jest, jest a i lijep pogled puca na Sarajevo:
I tako sjedimo mi, pijemo kavu kad evo ti konobar trči s kraja restorana u ruci noseći moju torbu (?!).
– “Jel ovo vaša torba?”
– “Jes.”
– “Izvolite” – i preda mi torbu
Naime, ja kako sam došao gore, stavio sam torbu na prozor ne skontavši da je prozor fiksan a da smo mi mobilni odnosno podložni nemilosrdnoj rotaciji.
Uglavnom moja torba je uspjela doplivat do nekakve delegacije koja je imala radni ručak. Poslovni sastanak ili nešto slično.
Smislio sam za idući put da u torbu stavim nekakav kurac iz koje će viriti žice. I još ću spojiti nekakav digitalni sat koji treba podsjećati na tajmer. Pa da onda vidimo evakuaciju tornja i bosanski ATJ na djelu!
Umoran sam i idem spavat.
Samo da se zahvalim svima koji su se sjetili da mi čestitaju rođendan ovaj moj 18.
Hvala vam ljudovi.
Dogodimo opet slavimo punoljetnost.
Mir i svako dobro!
