Mjesec ožujak iliti mart i to na samom početku. Mi na Sebilju, Nidjo se cijenka sa masnim trgovcem oko cijene gornjeg dijel a Željinog dresa, drug Seve izbezumljeno čeka Nidju a ja psujem okolo i Sarajevo i sarajevsku majku i turističku zajednicu i majku turističke zajednice i mjenjačnice kojih nema nigdje i subotu i banke koje ne rade….
Kasnije odem u Hotel Europa (kojem bi trebali dati ima „Hotel Balkan“ zbog uljudnosti službenika) da bi mi recepcionarka odbila promjeniti određenu svotu američkih dolara u domaću valutu, zato jer „dolare mjenjaju samo gostima hotela.“ Pazi logike. Odbit zaradit tako na finoj masnoj proviziji?
Ko za kurac prije još svega toga neka ciganka me napade pred Bezistanom da joj dam pola marke. –„Nemam“, reko „Odklen mi?“ i okrenem se ja dalje gledat neke mobitele u izlog.
Kad kaže ona meni: „Može i kuna.“
Može i kuna? Odakle mi kune?
„Nemam!“
Pa zar mi, jebote, na čelu piše da sam Hrvat?
Na početku priče. Nakon što sam ja shvatio da mjenjačnica jednostavno – nema, tako je nekako i Nidjo sretno zamahao plavim dresom NK Željezničara pa odlučismo pojest kebab u „Istanbulu.“
„Istanbul“ navodno drži Turčin koji je baš maksuz iz Stambola došao na Sebilj. Nije navodno… tamo fakat vazda ima jedan Turčin, al neznam dal je baš maksuz iz Stambola došao, il je on možda recimo iz Izmira ili nekog trećeg grada, a neznam ni dal je gazda. Ali po držanju dostojnog starog kebab majstora iz Turske, ja bih rekao da je.
Elem, došli mi i naručismo kebab i to srednji. U isčekivanju kebaba, ja održih kratki monolog kako je najbolji kebab koji se može pojesti na kugli zemaljskoj, naravno, u Saveznoj Republici Njemačkoj i kako je, po meni, najbolji kebab koji je umotan u jufku a ne ovaj u lepinjskoj ili somunskoj verziji.
Doduše nikad nisam jeo kebab u Turskoj, ali oni koji jesu i kad ga porede sa ovim sr-njemačkim, kažu da je ovaj u Njemačkoj ili tako reć dijasporski kebab ipak bolji od turskog iz Turske. Zašto… a ko će ga znat. Njemačka je to… strana zemlja, pa valjda samo dobar kebab tugu u tuđinu nekako savladava. A možda je i konkurencija velika… ko će ga znat.
I tako mi sjedimo i pričamo, kadli evo drugarice konobarice i nosi jedan kebab na tanjuru. Mi se pogledašmo, ko će prvi?
Kadli ona kaže, nek dobije najmlađi i metne tanjur ispred mene.
„Jesam li pogodila?“ – upita ona.
A meni sve drago….