U nekoliko navrata sam pisao na blogu fascinacijom urbanih mitova. Pa i o tome kako razmišljam ozbiljno o vrijednom sakupljanju urbanih mitova koje bih, možda mogao obajvljivati ovako na blogu ili možda, ah, Bože moj… ukoričiti pa prodavat po kojekakvim knjižarama ili kisocima.
Dođeš recimo na kiosk, dobar dan dajte mi kutiju plavog Waltera i knjigu “Urbani mitovi” od Jimbo Joneza. I onda vam teta na trafici da gratis upaljač još. A vi sretni sjednete u nekakav kafić naručite recimo kratku kavu i dupli pelin, zapalite cigaretu i otvorite moju knjigu. I ono prva priča recimo o onoj nesretnoj kozi. To je priča koja se u Hrvatskoj priča, koliko ja znam, od Strošinaca pa do Zagreba, od Zagreba do Konavala. A u Bosni od Orašja do Čitluka. Gdje je prolazila i gdje nije prolazila željeznica.
Vjerujem da ste svi čuli za tu priču.
Ukratko. Neki čiča išo kroz selo i vodio kozu za sobom. I tako došao na pružni prijelaz, brklja spuštena. Odjednom na motokultivatoru se pojavi neki njegov pajdo i oni se zapričaju. I sad čiča ovaj što kozu vodi, da može pričat s ovim svojim pajdom, zaveže kozu za brklju.
I njih dvojica se zapričaš o poticajima, kukuruzu, finim snašama, ovogodišnjoj rakiji i tako tome. U međuvremenu vlak je prošišao, digla se brklja. Čiča se okrene – i imao je šta vidjeti. Koza obješena na brklji!
Međutim pade mi danas nešto drugo napamet. A to je ovo što prevazilazi okvire urbanog. Nacionalni mitovi.
Recimo najpopularniji mit koji vlada među nama Hrvatima je, dakako, mit o Talijanima koji jedu mačke.
Navodno Talijani jedu mačke ko mutavi. To se proteže još u davna neka vremena, tako sam ja čuo priče da su ljudi sakrivali mačke po Dalmaciji i Hercegovini za vrijeme WWII ako bi Talijani uletili u selo. Ko eto nisu se bojali za sebe, al su se bojali za svoje mačke.
Al pročitah negdje da je zapravo talijanska propaganda o mrskim Hrvatima još od vremena Mlećana. Kao eto Hrvati jedu mačke, barbarski slavenski narod. A kako je napad najbolja obrana, mi smo to okrenili na Talijane. Jer zapravo, kad razmislite, da Talijani stvarno jedu mačke to bi bilo sigurno išprdano u nekoj humorističnoj seriji BBC-a.
A sad bih htio napisati nešto o mitu na račun Hrvata (Bosanskih Hrvata, da budem precizniji) za koji ja nikad nisam čuo a vlada izgleda među ostalim narodima u BiH.
Kratak disclaimer prije početka priče. Termin „Šokci“ u ovoj priči označava katolički živalj u BiH, odnosno Bosanske Hrvate. Ovdje „Šokci“ nisu ono što mi percipiramo u Hrvatskoj – Slavonci, Šolje, Šokadija i tako to – nego katolički živalj u BiH. Sad bih ja ovdje mogao pisati o Šokcima, porijeklu imena… koga zanima – klik na link – Tko su Šokci?
Elem, moj kolega koji je nedavno diplomirao, dok je još živio u Sarajevu, bio je podstanar blizu mene u susjedstvu. Stanodavac mu je bio sarajevski Srbin, što je zapravo i bitno za nastavak priče.
I uglavnom, naš stanodavac uhvatio našeg kolegu, vjerovatno za vrijeme plaćanja kirije te mu se obrati:
– “Nemoj se ljutit’, al ja bih te nešto pitao?”
Gleda kolega zbunjeno kao i svako od nas kad nam netko postavi tako pitanje. Pito bi te nešto, nemoj se ljutit… Al šta će ovaj sad jebiga pa kaže – “Može.”
I upita njega gazda:
– “Jel istina, da kod vas Šokaca, žena se mora ponuditi tri puta dnevno?”
Gleda kolega, nije mu jasno, pa upita Gazdu da mu pojasni malo.
– “Pa eto, ja sam čuo da Šokica mora ponuditi tri puta dnevno svom mužu, htio on – ne htio, mogo’ – ne mogo’…”
Kolega se jadan zbuni od svog Gazde koji je stariji dobrih 40 godina od njega.
– “Kako ponudit? Mislite… na konzumaciju?”
– “Ja, ja…. na konzumaciju…”
…
Dođe kolega do nas u stan, cimer i ja sjedimo i pijemo kavu.
Ovaj još nije ni reko faljen Isus selam alejkum pomoz Bog kad odma s vrata upita:
– “Mora li nam žena ponudit tri puta dnevno?”
Pogledašmo se cimer i ja, ispijajući lagano kavu ko kakva dva stara Bosanca koja po vazdan sjede u svojoj mahali i igraju tavle.
– “Kakva, bolan, žena?” – upitam ga ja
– “Pito me Gazda dal nama Šokcima žena mora ponuditi tri put dnevno?” – kao pojasni on.
– “Ponudi? Tri put dnevno? Šta jest…? Pa ne bi bilo loše… šta jebote… tri put dnevno… doručak, ručak, večera… ako bi bila voljna… nije da mora, ali eto… ne bi bilo loše…”
Pogleda mene cimere onako značajno preko fildžana pa reče:
– “Ma ne to bolan… nego…”
Gledam ja i tiho izustim: – “Misliš, pi…” – nisam ni završio a obojica klimnuše glavama.
Šutnja.
I onda cimer prozbori nakon razmišljanja: – “Prvi put to čujem… al bome to…”
– “To bi bilo jako dobro…” – nadopunim ga ja.
I na kraju kolega završi: – “Jes vala… to bi bilo dobro…”
Nastavili smo pit kavu zamišljeni o porijeklu ovog mita.
A ja se sjetih onda one stare mudrosti: “The grass is always greener on the other side of the fence.” Pa tako je vjerovatno nastao i ovaj mit o Šokcima a izvan šokačkog korpusa….