Dobih ovu sliku od kuma mejlom, veli u naslovu: ako netko ovdje ima stan nek javi – cijena nije bitna!! 🙂
Bome i ja bi volo imati vizitku na kojoj piše:
Jimbo Jones, dipl. džab.
Šokačka ulica BB
HR-10000 ZAGREB
Anywho, vratio sam se u Slavoniju tako da je ova Šokačka Ulica sama po sebi dobra sličica za današnji post.
Moje putovanje je započelo, ah pa gdje drugdje nego na mjestu gdje počinje dobar dio putovanja – na autobusnoj stanici oliti kolodvoru.
Sjedim ja na stanici, čitam u Slobodnoj Bosni kako je jedan od bosanskih predsjednika, i to baš hrvatski, spasio novorođenče tako što je doveo trudnicu i njenog muža do zeničke bolnice pomoću službene pratnje i tako izbjegao gotovo sigurnu tragediju teškog porođaja.
Storija se završila s hepi endom, rođeni dječak koji se trebao zvati Mustafa po svom rahmetli dedi sada nosi ime Željko po svome spasitelju.
Lijepo je pročitati takvu vijest, pogotovo kada se radi o jednom bh političaru.
I čitam ja tako kako je Željko Komšić spasio malog Želju kadli na peron 12 dolazi ono malo tursko sranje od autobusa. Reko, evo busa. Pogledam na sat, još dvajst minuta do polaska. Taman još vremena da nabrzaka prelistam Slobodnu Bosnu, pa da se uvalim u bus, navrnem Creedence i odspavam barem do Kaknja.
Prošlo nekih desetak minuta, odlučim se ja ukrcat u bus.
Dolazim pred bus kadli ona tabla na šajbi na kojoj piše: SARAJEVO – D. Vakuf – BUGOJNO.
Iznad glave oblačić s mnoštvom upitnika. Izlazi majstor iz busa, poznat mi je, znam ga da on vozi bus za Brod inače i to Bosanski i pitam ja njega:
– «Majstore, jel ovo…»
– «Za Brod, za Brod…»
– «Al tabla ti je…»
– «Jah, jah, sad ću ja tablu promjenit!»
Dobro promjenit će. Možda promjeni.
Sjeo ja u bus, nisam još ni iskopo mp3 player iz ruksaka, kadli čujem ja nekog momka vani kako priča sa majstorom:
– «Majstore, jel ovo…»
– «Za Brod, za Brod…»
– «Al tabla ti je…»
– «Jah, jah, sad ću ja tablu promjenit!»
Dobro promjenit će. Možda promjeni.
Identična konverzacija mojoj koja se opet ponavljala apsolutno svaki put kad god je netko krenuo da su ukrca u mali turski autobus.
Krenio autobus napokon, (majstor tablu promijenio nije!) stavio ja mp3 player u uši i navrnem malo Balaša za početak.
Dodji, iz plave boce se pojavi,
bar jednu želju ispuni
i dodaj svetu malo boje, čudo moje.
Kadli, čuda ti neviđenog, skrene bus u kontra smjeru od inače već ustaljene putanje kretanja redovne Centrotrans-Bosna Express linije Sarajevo – Bosanski Brod.
Whata? Nije mi jasno, možda se majstor zajebavo pa stvarno ide za Bugojno. A šta ću u Bugojnu jadan, neznam tamo nikog. I zašto je taj vozač majstor. Odnosno zašto su općenito svi šoferi majstori? Što ja kao đabalesku bloger ne bih mogao biti majstor? Majstore dobar ti post! Majstore, sranje ti post! Mislim si ja tako i mislim, odletio u digresije ko’ šljiva u govno kadli vidim ja fata se majstor mobitela. E reko tu sam te čeko!
– « E, alo! Alo, bolan jel me čuješ! E.. eo me na stanici.. šta bolan kojoj? Pa autobuskoj! E jebote… slušaj, bolan! Na Nedžarićima…! Šta bolan, đe na Neđarićima?! Pa kod domova… jah, jah… tamo gdje staje komercijala! E… Aj vozdra.»
S kim je i o čemu majstor vršio konverzaciju. Vrlo vjerovatno se radi dakle o nečemu važnome na Nedžarićima kod studentskih domova gdje staje gradska autobusna linija u građanstvu popularno znana kao «komercijala».
No dobro. Grabi mali turski autobus ulicom «Zmaj od Bosne» kao veliki autobus njemački, grabi li ga grabi kad odjednom dođosmo mi na Nedžariće i to pored studentskih domova, odnosno pored studentskog doma i drugog bivšeg studentskog doma koji je sad zgrada UN-a, a u doglednoj budućnosti bi opet trebala biti druga zgrada studentskog doma.
Staje naš mali turski autobus na stanici komericijale. Aha, dakle! Sada ćemo dobiti objašnjenje misterioznog telefonskog razgovora majstora i njegovog, nama, odnosno meni nepoznatog sugovornika.
Otvori majstor vrata, kadli momak neki vani stoji.
Kaže majstor: – «Oš u Brod smenom!»
– «Jok.» – odgovori ovaj, okrene si ode dalje
– «Ej bolan. Alo hajvan! Eeeej…» – dere se majstor za njim, a ovaj se okrene, vrati se:
– «Šta je?»
– «Evo ti bolan, deset maraka.»
– «Zašto?»
– «Da imaš za taksija kući»
Ovaj uze cenera i ode bez riječi.
Došli na Stupsku petlju, skrenili u pravcu Rajlovca i ja baš pomislih kako smo se vratili na dobru putanju. Kadli, opet čuda neviđena, skrene autobus s ceste, i ode nekom, meni nepoznatom uličicom negdje.
Gazi mali turski autobus malom uličicom, kadli odjednom veliko zdanje «Centrotrans.»
Stane majstor, iziđe iz malog turskog autobusa i krene unutar velikog kompleksa.
Hm. Što je sad.
Nema majstora, mislim si ja… Bože moj kudli je sad ovaj otišao. Sad će nas garant pretumbat u drugi još gori i manji autobus. Ili možda ćemo nekim nepoznatim putem krenuti put Bugojna.
Tako sam ja razmišljao o mogućem scenariju, pade mi napamet da hapim autobus kao Pišonja i Žuga u onoj pjesmi kad su krenili na more, prije neg su najebali kod Bradine, u kojoj se inače rodio Ante Pavelić, kad se sjetim da nemam boogie-woogija na mp3 playeru, kadli evo majstora, grabi velikim koracima ko ruski vojnik ka malom turskom autobusu, a u ruci mu tabla na kojoj piše CENTROTRANS SARAJEVO – B. BROD ( a ispod načičkano još Visoko – Kakanj – Zenica – Žepče – Maglaj – Doboj – Derventa).
Uđe ponosno u mali turski autobus, meti tablu na šajbu, okrene se prema cjelokupnom putničkom pučanstvu te slavodobitno izjavi:
– «Promijenio ja tablu!»
Baš kako sam i predvidio probudih se u Kaknju iliti Scheissedorfu po njemački.
I dalje idućih 100km se nije se dogodilo ništa vrijedno spomena.
…..
Pređoh državnu granicu iliti meju kako kažu braća Slovenci, ukoračih na sveto slavonsko tlo, kadli vidi vidi grad izljepit plakatima.
Izbori. Ko bi’ reko kobili se nado’.
Čak je i Mate Bulić pjevo na korzu.
Nikad se nisu ovoliko naši doktori borili za vlast kao dosad.
Šuška se o privatizaciji Đure Đakovića.
Dakle pitanje je ko će pokupit pare.
Koji od njih će odvesti malog Željka u bolnicu?
A sve doktor do doktora.
Bolesna je naša politika.
Kad se toliko doktora angažiralo.
