Milorad Dodik, premijerRepublike Srpske, u Federaciji popularno zvane “manji entitet” (2% manji) je prodao pod velom tajne bosanskobrodsku rafineriju nafte nekim Rusima.
SDP-ova slogan kampanja za netom minule lokalne izbore je bio krajnje inteligentan – “Brod, a ne čamac!”
Ja se dosjetih onda da bi SDP BiH mogao u Bos. Brodu imati slogan:“Brod, a ne tanker!”.
Naime pitanje je kako će rafinerija radit, pošto sam baš promatrao ona velika spremišta za naftu koja imaju onako jedan fin dezen, rupičast od granata.
Sjetih se kako je prije par ljeta Sava imala onako jedan fini crno-sjajni ton jerbo su čistili neke tankere pa im je slučajno odletilo nešto nafte u Savu.
Brod. Smješno ime. Zato što uopće ne označava plovilo. Nego prijelaz preko rijeke. Tako imamo Bosanski (srpski?) Brod, Slavonski Brod, Brod na Drini, Brod na Muri, Brod na Jangceu, Svemirski Brod, Brodski Brod…
A kad je VRS ušla u Bosanski Brod, prvotno su ga preimenovali u “Srpska Lađa”. Pošto je kao lađa srpski za brod. Pa su onda nazvali Srpski Brod. A sad samo Brod.
I tako vratio se ja u Bosnu.
Fino je bilo u Brodu. Slavonskom Brodu. Nekad znanom kao i Brod na Savi.
Lijepo je u Brodu. Sjedneš na Savu, piješ kavu. Zelen grad. Divota. Mirno. Pravo slavonski.
Uvijek kad se vratim u Sarajevo sjetim se one Čorbine: “Nazad u veliki prljavi grad”
konobar, još jedna loza…
Putujem tako ja danas za Zenicu prvo, ukrcah se na bus u Slavonskom Brodu. Bus je inače bosanskohercegovačkog auto prijevoznika što je zapravo bitno za nastavak priče.
Bus putuje inače na relaciji Zagreb – Zenica.
I uglavnom ulazim ja u autobus, putnici svi vidno “na iglama”. Svi šute, mrzovoljni su, tišina u autobusu.
Vozimo se prema graničnom prijelazu.
Dolazimo na hrvatski check-point. Ulazi hrvatski carinik, strog i mrk, pregledava dokumente, ja nonšalantno otvorio putovnicu kao kakav organ. OK.
Pušta nas dalje.
Dolazimo na bosanski check-point. Ulazi bosanski carinik, malo manje strog i mrk, pregledava dokumente, možda trunčicu ozbiljnije od svog hrvatskog kolege. Izlazi napolje, otvara bunkere. Bacio je pogled na prtljagu, zatvorio bunker i dao signal vozaču “vozi, Miško!”
Bus napušta bosanski check-point. Prošli smo jedno dvadesetak metara, i čim smo prošli onu turbo smješnu tablu “Welcome to Republic of Srpska”, majstor pali neki užasni turbo-folk, nastaje graja u autobusu, svi se vesele i pričaju. Šta ti je povratak u domovinu.
Svima na licu onaj kez “Doooobro smo prošli!”
To me podsjetilo na moja nekadašnja putovanja iz Njemačke.
Svi su sjebani i nadrkani dok se putuje kroz Austriju i Sloveniju. Na hrvatskoj granici onda strah neviđeni. Svi su preplašeni jer svatko nosi nešto što bi se trebalo prijavit. A nitko ne prijavljuje.
Ulazi carinik i pita: “Imal ko’ šta za prijavit?”
A svi šute ko mutavi i gledaju u pod.
Onda nas drot komplet sve istera napolje.
I onda rovi dva sata po stvarima.
Sjećam se da se meni jednom natovario neki seljak od policajca. Mladi neki drot, dobio tek značku pa mislio na meni trenirati strogoću.
A ja sam kuler žestoki na granici.
Uglavnom, pizdun mi našao moj kamkoder koji je onda bio star 10 godina i sav isfucan. Ja ga nosao po parku, snimao pijanke i svašta nešta. Kanta neka ali je služila svrsi.
Pita on mene šta je to.
Gledam ja u njega i odgovorim: “To je video kamera”
“Znam ja šta je to!!” – izdere se on na mene.
Mislim si ja, pa šta si me pitao šta je to kad znaš. Bisera mupovskog.
“Što to nisi prijavio?” – prodere se onda opet.
Gledam ja u njega, i mislim se šta mu reć. Kamera ofucana, vidi se da je model star ko Biblija. Viri pola djelova iz nje, ispala mi sto puta iz ruku.
Gledam ja i dalje u njega i šutim.
I onda on biser pred cijelim autobusom se izdere: “Imaš sreće pa imaš tu jadnu prastaru kameru inaće bi sad platio kaznu!”
Autobus sav promrzo. A ja rekoh potiho: “Vau, jebote koja sreća…”
I onda autobus uplovi na teritoriji RH, vozač navrne tamburaše (Panthurist Osijek) kolko može i svi sretni i veseli jer su zajebali hrvatsku državu.
Sjećam se jednom tako isto na austrijskoj granici jedne anegdote. Krenio ja u Njemačku, u torbi jedno pet šteka cigara, pola bureta rakije i nešto moje robe.
A onda je taman krenila ona odredba da moraš imati, čini mi se 600 tadašnjih dojčmaraka da možeš ući u Austriju.
Ja srednjoškolac, imam 600 kuraca a ne dojčmaraka.
Spielfeld, ozloglašeni inače austrijski prijelaz.
Ulazi carinik, ženski, plavuša neka austrijska, pažljivo njegovana na Alpama.
Kraj mene sjedi neka mlada mama sa malim djetetom.
Pita nju mlada arijevka imali 600 dojč maraka.
Ova nije imala. I poslala ju Helga u “Samoborček” koji je bio okrenut u smjeru Šentilja.
Dolazi do mene austrijanka i pita me isto pitanje.
Ja mrtav ladan kažem: “Natürlich…” i počnem vadit šlajbuk u kojem naravno nema 6 Carli Schuman. Mlada arijevka samo odšeta dalje.
Skinili su jedno pet šest ljudi i poslali ih nazad u Hrvatsku. Mene nisu.
A kad sam već počeo pisati o tim dogodovštinama opričat ću još dvije anegdote.
Prva je na domicilnom GP-u, Slavonski Brod.
Prije par godina trgovački lobi je uspio nametnuti nekakav debilni zakon, odnosno odredbu prema kojem se u RH moglo unijeti 1l bezalkoholnog pića, litra alkoholog i 200 g kanditorskih proizvoda. I da, šteka cigareta.
Ne treba ni napomenuti da je ta odredba trajala čitava dva tjedna.
I uglavnom krenio ja u Bosanski Brod, prvi dan te glupave odredbe, u svoju tjednu kupovinu cigareta.
Naravno, kad sam već bio u Bosanskom Brodu, kupio sam jedno tri litre Cole i jedno 10 kutija munchmallowsa i isto toliko kutija Jaffa Cakesa. I naravno, šteku plavog Waltera.
Dolazim ja na granični prijelaz, nosim one vrečice silne kad kaže meni drot da ja to ne mogu unijeti u Hrvatsku.
Nemogu vjerovat.
Pa šta da radim s tim silnim stvarima.
Kaže on meni da mogu ili se vratiti u Bos. Brod pa to probat vratiti u trgovinu, ili da se vratim do pola mosta pa da to kompletno sve (osim cigareta) bacim u Savu.
Gledam ga i ne mogu vjerovat.
Zar da bacim sve te silne slastice da odplove nazad u zemlju proizvodnje?
I onda proradi u meni onaj šokački inat. E sad ćemo vidjet ko će prije popustit.
Stavim ja sve te kekse i sokove na pult koji služi da se na njega stave stvari na pregled i kažem drotu: “Ja se ne vraćam nazad. Ako treba ja ću to sve pojesti ovdje.”
Drot se nasmije i kaže: “Izvoli!”
Otvorio ja jednu kutiju munchmallowsa i počnem je jest. Gleda drot u mene i sad on ne može vjerovat. Pojeo ja prvu kutiju, otvorio prvu kolu da zalijem to sve, i onda otvorim kutiju Jaffe.
Gleda policajac i nemože vjerovat svojim očima! Skupila se tu čitava pubilka. Napravio se red iza mene, izašli carinici i gledaju Jimba kako jede tonu keksova.
I drot gleda i gleda i taman kad sam stavio zadnju Jaffu u usta, i krenio da otvorim novu kutiju, on kapitulirano samo izjavi:
“Ajde bježi kući.”
Šta ti je šokački inat.
I zadnja anegdota carinska u ovom postu je smještena u Njemačku.
Negdje prije samog ulaska u Austriju, prije Passaua, na autobahnu naš autobus je presreo civilni Audi kojem se na zadnjoj šajbi ispisalo: “Polizei, bitte folgen.” (Policija, molim vas pratite.)
Naime između Njemačke i Austrije nema graničnog prijelaza, kako je to sve EU, Schengen i ostalo, tako da su se odjednom sada pojavili nekakvi policajci još na njemačkom tlu.
I majstor prati Audija, Bože moj, šta je tu je i ubrzo se zaustavišmo na nekakvom odmorištu.
U autobus uđoše dvojica njemačkih inspektora u crnim kožnim jaknama, kao da su ispali iz Kobre 11.
I tefljaju oni nešto na onom nerazumljivom bavarskom njemačkom, kad majstor kratko prevede:
“Molim vas, izvadite dokumente.”
I krenoše inspektori, gledaju dokumente i sve OK. Kad dođoše oni do mene, jedan uze moju putovnicu, spremi ju u đep i nastavi dalje.
Ja se presro.
Jednom momku iza mene uzoše putovnicu i nekom liku koji je sjedio na “zadnjaku” uzoše njegov bosanski pasoš.
Izađoše inspektori bez riječi, i sjedoše u Audija.
“Ene ih, nešta vršljaju po kompjutoru!” – neka baba koja je sjedila na prvom sjedištu nas je izvještavala, a ja si kontam, a Bože moj, rutinska kontrola. A ja ofucan, duge masne kose… navikao već na bezrazložna legitimiranja od strane raznoraznih organa.
I tako sjedim ja, kad se okupi oko mene oko mene roj baba.
“Pa šta si napravija sinko?”
“Joooj..”
“Jesil radio đe na crno?”
“Jel imaš duldung?”
Počeše one mene plašit, jebiga nije ni meni sad svejedno. Znam da nisam napravio ništa al kad ti ovako babe trube, moraš se osjećat ko Josef K.
Sad već vidim zatvor za azilante u Münchenu, tuširanje s nabildanim tunižanima koji jedva čekaju da mi ispadne sapun, torturu od nasljednika Gestapoa, jadnog službenika iz hrvatskog konuzlata koji me pokušava izvući iz zatvora…
Provrtio mi se najgori scenario zatvorskih filmova.
Kad evo vraćaju se inspektori, dolazi ovaj što mi je zapljenio putovnicu, vraća mi ju, ispričava se i želi mi sretan put.
Uzimam putovnicu, šaljem onaj roj baba kolektivno u kurac.
Vraćaju putovnicu i onom momku iza mene.
Idu na zadnjak onome liku s bosanskim pasošem, vade lisice i privode ga.
Prošetali su ga kroz cijeli autobus onako sa lisicama na rukama (iako su mogli izaći na zadnja vrata… al šta ti je demonstracija sile…).
