Da sam pisao ovaj post po Mersovoj zamisli kako bi ovaj post trebao izgledati, sada bih započeo s opisom hladne i duboke Drine na čijoj obali stoje dva lovca, piju rakiju i pričaju o medvjedima, veprovima i srndaćima.
Međutim, kako sam ja ovako više jedan realističan tip ja ću to pokušat opisat kako je bilo zapravo.
Kažu da uspješan dan svakog uspješnog čovjeka počinje s kavom.
Neki opet kažu da počinje s pranjem zuba i lica.
Treći kažu da uspješni ljudi ni ne započinju uspješan dan. On im sam dođe.
Ja ne znam to, slažem se sa svime gore navedenim, mislim da ima istine u svemu tome.
Međutim svaki uspješni čovjek ima svoju vlastitu uspješnu metodu za započinjanje dana.
Moja metoda je ta da ja čim ustanem (a uvijek ustajem na lijevu nogu zbog položaja kreveta… loš mi feng shui), kraj kreveta mi je odmah stol postavljen na kojem je notebook (popularno znan kao Mobilno konfuteralo – Konfuteralo za intelektualni rad i đabalesku razonodu).
Ja zapalim konfuteralo i odma pročitam vijesti sabah-zorom. Tako da sam vazda spreman.
Recimo dođemna fakultet i netko od kolega me pita: “Jel znaš šta ima?” a ja ko iz topa izvalim: “Sanader smršavio deset kila!”
I uglavnom tako ja jutros čitam novosti kadli se javi odjednom Mers via GTalk i upita me dal’ bi išao s njim u Vlasenicu.
Naime kako je on magistar šumarske genetike, jedna od obaveza takvog posla je hodanje po terenu i skupljanje raznoraznih šumskih pizdarija. Danas mu je na redu bila bukva.
Mene nagovorit na takvu pizdariju, naravno nije teško, teže je nagovorit žabu da skoči u vodu.
Stoga smo krenili put Vlasenice, međutim kako smo ofulali skretanje za Sokolac završili smo u Rogatici, iz Rogatice u Višegradu.
Pripremio sam i kartu:
sI krenušemo tako, Mers magistar šumar, moj cimer Ramo i ja sa svojim službujućim Canonom.
Tako nam je došlo proljeće, a i sa proljećem i snjeg. Ovako izgleda cesta na Romaniji:
Taman nekad prije Rogatice uspjeli smo zajebat jednog strendžera. Naime, Mers mu je dao signal da ga ovaj pretekne. Krivina, puna crta, strendžer opalio po gasu svog super zajenanog Nissan Terana. Pola kilometara dalje, njega zaustavlja policija republičko-srpska.
Zaustave i nas, ja se usro’, jer sam se po starom dobrom običaju zaboravio svezat.
Kad kaže drot: “Gdje vas je obišao ovaj?”
“Gore negdje…”
Mahnu drot samo s onom svojom lizalicom i pusti nas dalje.
Tako vam je to… ima na cesti svakojake stoke:
Uglavnom kako iz Rogatice smo u Višegrad išli nekakvim alternativnim putem preko nekakve zajebate planine, tih 40KM smo putovali nešto više od dva sata, pažljivo prateći ralicu:
Stajali smo svakih pola kilometra u prosjeku da bi Mers mogao brati mladice bukve koje su bile prijeko potrebne da se šalju na DNA analizu na laboratorij u Njemačku.
Pa smo tako često znali i izgubiti ralicu:
Kada smo se popeli na vrh planine, konzultirali smo i kartu:
Romanija je opasna. Ima svakojakih beštija divljih zvijeri.
Uključujući i medvjede:
I tako nakon preko dva sata vožnje od Rogatice i vjernog sakupljanja bukvinih mladica, došli smo u Višegrad.
Višegrad je dakako najpoznatiji po famoznom mostu starom 500 godina s 11 lukova koji premošćuje Drinu.
Ivo Andrić je za roman “Na Drini ćuprija” dobio je 1967. nobelovu nagradu za književnost.
Drina je druga najveća rijeka u BiH (poslije Save). Nekad je bila granica između Zapadnog i Istočnog Rimskog Carstva.
Pa kad smo već u Višegradu, morali smo na splavu popiti i kavu:
U lijepome starom gradu Višegradu
Gdje duboka Drina, vijekovima teče…
