Član predsjedništva BiH Željko Komšić i moja malenkost na radnoj kavi u njegovom uredu u predsjedništvu.
Pomogao sam Željku oko prijedloga zakona koji su iznijeli općinski viječnici iz Živinica pod nazivom “Prijedlog zakona za normatizaciju sastava bureka”. Nakon konzultacija sa strukom (najčasnijim buregdžijima) i federalnim zavodom za statistiku izmijenjeni prijedlog zakona smo predstavili parlamentu BiH koji je usvojio zakon i poslao ga u Bruxeless pred europski parlament s prijedlogom da se bosanska norma usvoji kao propisana EU norma obvezna za sve članice.
Danas na Skenderiji, pored Eiffelovog mosta prolaze pored mene trojica ljudi, kadli jednom ispade mobitel na cestu.
Smoto smotani, pomislim i krenem dalje kadli skontam da su se ova dvojica nešto uzjebali.
Osmotrim bolje likove oko sebe, kad ova dvojica uzjebanih imaju one lude cijevčice u ušima kao Secret Service. Osmotrim malo bolje kad ovaj smoto, ni manje ni više, nego Željko Komšić himself!
Za one koji ne znaju tko je Željko Komšić: daklem, Željko Komšić je član predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Ukratko – jedan od predsjednika ove smješne zemlje.
Ispo’ predsjedniku telefon na cestu. Pomislio bi čovjek da se predsjednik ni ne saginje po telefon. Il mu podignu bodyguard il jednostavno kupi novi. Al nije Željko taki. Jok. Željko je sam podigao svoj netom ispadnuti telefon. A i nije neki fancy-shmancy predsjednički telefon. Nego neka iz serije bezličnih Nokia.
I ode Komšo dalje svojim putem u pratnji bodyguarda.
Moj cimer je vidio Željka ispred svoje (Željkove) zgrade u Hrasnom prije nekih mjesec dana. Baš onda kad se vratio s puta iz Zagreba, kad je spasio onog klinca iz Tešnja o kojem ste mogli čitati nedavno na mom blogu.
Uglavnom, izlazi Komšo iz službenog auta, oko njega tjelohranitelji, a on jada vuče sam sto kesa od šopinga iz Zagreba.
To mi se sviđa. Čovjek iz naroda.
Sam svoje kese nosi.
I još je klinca spasio.
Srpanj 2004., premijer Republike Hrvatske Dr. Ivo Sanader vrši smotru dobrovoljnog vatrogasnog društva u Starim Mikanovcima. Kao počasni predsjednik vatrogasnog društva imao sam čast biti na čelu smotre.
Iako sam danas vidio Želju Komšića, zapravo sam išao u grad u nadi da ću vidjeti Ivu Sanadera.
Kao što znate, ili ne znate, Ivo Sanader je u službenoj posjeti Bosni i Hercegovini.
Jučer je bio u Viječnici i na Baščaršiji, garant je išao kod Želje na ćevape. A ja sam se htio nać sa svojim premijerom jerbo se sad ovaj sat okretao prošli vikend pa sam pojebao sve žive satove koje imam u stanu, pa da ga pitam koliko je točno sati.
A i da mu se požalim kako na nas original Hrvate iz Hrvatske nitko ne misli pa eto ako može pogurat on to malo s kakvom stipendijom, il nešto…
Al zajebo se ja. Kad ne pratim pažljivo vijesti, u tom je problem. Naime, danas je Ivo Sanader otišao pohoditi hrvatski živalj u središnjoj Bosni. Od Travnika, preko Žepča do Usore.
A nije Ivo ni lud… otišao kod Harija na ćevape u Travnik. Najbolji ovozemaljski ćevapi. Iako mu je sigurno Željo rekao da su najbolji ćevapi pored njegove zgrade u Hrasnom kod Zmaja.
Mišljenja su uvijek podjeljena..
24. svibanj 1944., Drvar. Drug Josip Broz Tito i ja dan prije njemačke operacije Rösselsprung u pećini poziramo za fotografa agitpropa u pauzi između jamba.
Rezultat – 2:1 za mene. Široki listići!
Ima ona pjesma od Đorđa Balaševića koja kaže: “Tri put sam video Tita maršala….”
A ima ona pjesma od Šajete (koji je inače veliki fun Balaševićev, vidili ga Nindžo i ja na Balaševom koncertu 2002. u Osijeku) koja ide ovako nekako:
“Ja nisam vidio Tita maršala,
nisam baš znao Franju generala,
ali zato se dobro znam sa Stipom,
stvarno mi je cool s tim tipom….”
Nisam Stipu Mesića nikad vidio. Nisam baš ni imao priliku. Al volo bi popit s njima kavu gore u Tkalčičevoj da ja njega pitam par stvari…
Od velikih državnika jedino sam vidio legendarnog Papu Ivana Pavla II. I to dva puta. Jednom u Splitu, drugi put u Rimu.
I to na audijenciji u Vatikanu. Paz’ to…
Bilo je prije… if, godina 1998. il 99. je bila, ko’ bi to više i pamtio…
Uglavnom kažu oni nama, idemo kod Pape na audijenciju! Mislio ja sad će on nas primit gore kod sebe u uredu za audijenciju. Sad će to bit ono sve po PS-u vatikanskom. Rukovanje, ljubljenje u prsten. Naučio ja par fraza na poljskom čak da mogu s Papom koju riječ razmijenit dok koji koktelčić ispijamo zajedno. Da ga pitam ja par stvari…
Kad ono… Milion ljudi i mi na trgu sv. Petra! Al što jest – jest, imali smo dobra mjesta. Gotovo pa prvi red…
Od velikih državnika sam još skoro vidio američkog prezidenta Georgea W. Busha i premijera britanskog Tony Blaira.
Ljetos, Washington DC. Mi stojimo ispred Bijele kuće, kadli odjednom skreću tri limuzine i sto nekih SUV-ova od Secret Servicea. Saznam kasnije da su to Tony (Tunja) i George (Đuka). Došao ovaj kod ovoga na roštilj malo.
I šta se sad događa. Nije se još ni zatvorila kapija, a ja uletim u avliju.
Hodam ja po avliji, gledam na sve strane kad vidim ja pušnica na jednom kraju i peć ona vanjska. Neka žena stoji.
Gledam ja i gledam i sjetim se ja kako je baj Mata iz Babine Grede išao našoj carici i vladarici Mariji Tereziji u Beč. Mislim si ja, jebo me svako ako i ja ne doživim isto što i baj Mata prije više od dvjesta godina.
I krenem ja lagano, prišunjam se, kad ono Laura Bush, žena Đukina. Znao sam.
Nije ona mene ni skontala, nego se baš naguzila meće kruv u peć tu vanjsku. Gledam ja ono dupe njeno, a nije mi vrag dao mira i opalim ja nju po guzici rukom. Onako momački ko’ baj Mata Mariju Tereziju.
Okrenu se Laura, zvizne ona meni šamarčinu, umao ne upade dolje na travu od siline udarca.
Ju! – vikne Laura od iznenađenja, a kad je skontala ko’ sam, reče: Jeeee, Jimbo! Uvik si bio lud!
Mislim si ja, e moj baj Mata, moža proć skoro dvjesta i pedest godina, al Šokac ostaje Šokac…
Dodatak na post o bureku
Već je Gadura primjetio da veliki broj mojih blogova počinje sa hodam tako ja ili vozim se ja u troli.
Izgleda da mi se uvijek najbolje ideje rađaju kad sam on the go ilit u pokretu po naški.
I tako, hodam ja Ferhadijom s prijateljem kadli neka novootvorena buregdžinicaJami ili točnije rečeno hibrid između buregdžinice i deli shopa.
Uđem unutra i imam šta vidjet!
(naredne slike kenjave, slikane mobitelom):
Burek light?!
Whata?!
Pa što je pobogu burek light? Eto globalizacija i zapadnjački utjecaji izgleda nisu uspjeli zaobići ni burek.
A najbolje od svega je što sam na Baščaršiji vidio (a to sam nažalost zaboravio uslikat) reklamu za pizza-burek! Ko’ misli da lažem – neg ode na Baščaršiju, buregdžinica Sarajka.
Dobro sam zapamtio, u toj buregdžinici smo Gadura i ja pojeli sto miliona tona buredžika dok smo nekad živjeli na Bistriku.
No idemo dalje s burekom:
Ne, ovo nije poluuspješna fotomontaža načinjena u Photoshopu. Ovo je realnost.
Iz gorespomenute buregdžinice Jami je ova minijaturna verzija bureka i zove se baby burek. Prodaje se kao i svaki burek na kilogram i cijena mu je 8KM za kg. Oko trideset i nešto sitno kuna.
Nisam ga probao, drug je rekao da je odličan, da je jufka fina i da je dobar baby burek.
Meni se sam koncept baby bureka sviđa. Mali burek za jedan zalogaj.
Mrzi me kad idem ulicom i jedem burek (da da, pa ipak sam ja šokačka stoka) a ono sto metara one jufke, pa se onda sav zamastim… Ma, Bože sačuvaj.
Ovo je pravo dobro za ljude u pokretu.
Pogotovo ove moderne.
Kapitaliste on the go.
