Vjerovatno nema naselja na ovoj našoj plavoj planeti koja nema barem jednog lokalnog pijanca.
Tako nije iznimka ni Orašje, grad u Bosanskoj posavini.
Poslije rata nekad gradske vlasti u Orašju su odlučile napraviti spomenik palim žrtvama rata. Došli su majstori da postave spomenike, a majstori ko majstori – ako nema barem gajba piva – onda nema ni posla.
Majstori su bili od upozoreni od strane lokalnog stanovništva na lokalnog alkosa koji će se sigurno doći ogrebati za koju bocu piva.
I tako i bi. Došao lokalni alkos, zamoli majstore da mu udijele koje pivo, a majstori ga samo otjeraše i rekoše mu da ih pusti da rade svoje posao.
I tako su majstori mješali cement, postavljali spomenik i pili pivo. Kako to biva kod nas, više su pili pivo nego radili.
Kad pojavi se opet lokalni alkos, spretno žonglirajući s ručnom bombom srpske proizvodnje.
Majstori zastadoše s poslom, pogledaše se međusobno i zastadoše ukočeni.
Alkos uze bombu u desnu ruku, izvuče osigurač i lagano je baci da otkliže u pravcu gajbe.
Majstori vidjevši alkosevu osvetu, počeše bježati ko sumanuti što dalje od bombe. Jedan se bacio iza kamiona koji je bio natovaren radnim materijalom, drugi se baci iza mješalice za beton, treći se baci iza naslaganih vreća s cementom.
Poklopivši se rukama čekali su najgore.
Alkos došeta do gajbe, uze četiri pive iz gajbe, zatim se sagne i uze bombu. Odšeta do klupe koja je bila nekih 20 metara od gajbe, položi pive kraj sebe, te uze bombu u koju je vratio iglu. Spremi bombu u džep, otvori zadovoljno pivo i optije gutljaj.
Majstori se vratiše na posao dok ih je alkos promatrao kako rade.
Ostalo je nepoznato koliko puta je još alkos iskoristio štos sa neaktivnom bombom.
Možda se još uvijek tako grebe za pivo.
Ukoliko mu EUFOR nije oduzeo oruđe za rad.
