Sinoć smo imali raspravu o industriji i stručnoj edukaciji u Hrvata i onda sam se sjetio jedne priče koja je pravi pokazatelj u kakvom je stanju industrija u Hrvata (ukoliko je ima).
Mjesto radnje je posrnuli industrijski gigant u Slavonskom Brodu.
Vrijeme radnje je prije cca. 4-5 godina, ljeto.
Drug Scotty je bio tada još student Strojarskog Fakulteta u Slavonskom Brodu (sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku).
Čak sam i ja dvije godine bio student dotičnog fakulteta (i išao u posrnulog giganta na praksu gledat kako se kida čelik).
Uglavnom Drug Scotty je radio ljetnu praksu u jednoj tvrtki posrnulog giganta koja se uglavnom bavila obradom nekakvih polusirovina za naručitelje iz EU.
Radna atmosfera je bila otprilike ovakva – ono malo radnika koji rade za šaku riže pokušavaju nešto raditi s opremom totalno neadekvatnom za rad (i zastarjelom).
Postoji jedan stari inženjer koji ima dva doktorata, puši dvije kutije Kolumba na dan i jedini od svih inženjera u toj tvrtki nešto radi. Plaća mu je oko 1800 KN. Nema pravo na topli obrok.
Mladi inženjer je šef tvrtke, sjedi za najboljim računalom s najboljim zaslonom i po cijeli bogovetni dan skida pornografiju s Interneta. Kada dobije grižnju savijesti, paliCatiu i projektira. Tada je radio projekt sex carusella koji bi se postavio na brodsko korzo.
Nekolicina inženjera u najboljim godinama rade onoliko koliko misle da bi trebali raditi razmjerno s njihovom plaćom. Malo.
Jedan dan ulazi jedan od inženjera sav sretan u biro i viče: – Gotovo je, gotovo je!
Okrenuše se svi prema njemu, a on odgovori: – Gotova je oplata!
Naime tvrtka je dobila narudžu od neke njemačke firme da im izrade nekakvu veliku metalnu oplatu. Uspjeli su probiti rok za tri mjeseca, a Njemci su svaki dan uporno zvali i prijetili tužbom na što su se svi grohotom smijali u firmi.
Al evo bila je gotovo oplata.
Okupili su se svi inženjeri u čudu oko oplate, kao kakvo vijeće mudraca ili plemenski vračeva koji promatraju u čudu kamen koji je pao s neba.
Zapalili cigarete, čučnuli oko oplate i gledaju i gledaju… dive se… napoko gotovo!
Jedan od inženjera prelistava nacrte koje su oni radili, prijedlog nacrta koje su poslali Njemci i kad skonta nešto nepredviđeno.
– E ljudi. Švabo je ovdje napiso’ da treba oplatu depolarizirat.
Vijeće mudraca se pogleda. Pogleda oplatu.
– Pa dobro. Depolarizirat ćemo.
Opet se pogledaju i onda skontaju da nemaju pojma kako se radi depolarizacija.
Nije bilo starog inženjera.
– Zovi studenta – reče netko iz vijeća.
– STUDENT!!
Scotty se dotaljiga do vijeća mudraca i oplate.
– Kaže Švabo da ovo treba depolarizirat.
– Pa depolarizirajte – Scotty im odgovori
– Pa depolarizirajte! Depolariziraj ga ti jebo te on!
– Pa šta ja znam, jel’ vi ne znate…?
– Ajde kad sam ja išao na fakultet, to je bilo prije više od dvaest i pet godina! Imaš ti Obradu materijala i te predmete… moro’ bi ti to znat.
Gleda Scotty u oplatu, a vijeće mudraca u njega.
– Istosmjernu struju opalite
– Istosmjernu il’ izmjeničnu? – upita sada jedan drugi inženjer.
Razmišlja Scotty… nema pojma kako se depolarizira i koja struja. Al eto šanse su fifty-fifty pa kako im bude. Pa onda samo reče:
– Istosmjerna, istosmjerna…
Vijeće mudraca posla dvojicu tehničara po stroj, a Scotty se povuče u biro crtat nešto u CAD-u.
Nakačiše kleme na oplatu i pustiše struju.
Iskočio glavni osigurač u firmi, pogasiše se sva svjetla, stroj pregorio, oplata se izvinula i izgorila. Propao kompletan posao. Apokalipsa koja je nastala u trenutku puštanja izmjenične struje.
– STUDENT!!!!!! – prodere se jedan iz vijeća, a Scotty mrtav ladan samo doviknu:
– Jebiga, izmjeničnu treba pustit!
