Ovo dođe kao dobar nastavak na priču o ICAR konzervi.
Danas sam bio kod prijatelja iz Orašja na “mezi”, a kod njega najviše volim ić na mezu zato što su Posavljaci najbliži nama Slavoncima. Nema kao kod ostalih Bosanaca onog običaja meze koje traje sto godina, nego se izvadi na stol sve što se ima pa se ždere dok se ne prežderemo. I onda piješ.
Takvi su običaji.
Ovdje gdje god naletiš kod nekog na cijelonoćno cuganje, uvijek ima meze na stolu. Pa malo pomalo. Kod nas Slavonaca se prvo naždereš pa cugaš. Pa onda opet jedeš. Recimo, kao kad smo Robica i ja naterali Krešu (a bili smo već dobrano pod gasom) da nam grije sarme. U 2 ujtro.
I tako jedemo kolega i ja svega što je bilo na stolu. A pun sto. Travničkog sira, mozzarele, kulina i kobasica raznoraznih (oraških) a zatekla se i jedna sudžukica srednjobosanska. Bila je to zapravo kobasica, al smo kolega i ja posprdno to stalno zvali “sudžukica” jer je bila nekakva bljedunjava i jadna i sa svakim zalogajem kulina bi vikali kako Bosanci (srednjobosanci) nemaju pojma o kobasicama i ostalim radostima sušenog mesa za razliku od nas Slavonaca i Posavljaka.
Mozzarela odudara od ove balkanse trpeze jer ja nisam mogao odolit da je ne kupim kad sam išao kupit paradajz (oliti rajčicu). Uglavnom tu se razvezla neka rasprava o siru (kolega ne voli mozzarelu) i ja se onda sjetih – al’ se nekad dobro jelo.
Subota je u Brodu pijačni dan. Sjećam se, u djetinjstvu onih prijeratnih dana da je mati išla svake subote na pijac (oliti tržnicu) pa bi donosila sir i kajmak domaći od onih snaša.
Uvijek su mi u glavi one snaše umotane s onim kanticama mlijeka i kajmaka, te sirom umotanim u one krpe. Zagrepčanci to asociraju s kumicama s Dolca. Sir i kajmak da, Europa ne – ili kako je išla ona smješna anti-europska kampanja….
Elem, subota je bio dan kad se doručkovao sir i kajmak. I sjećam se da sam kao klinac jeo desert koji je bio – pošećereni kravlji sir. Genijalan desert. Nisam to jeo… ko’ zna odkad.
Ali eto, kako je i taj kapitalizam kod nas zagazio, mati više ne ide subotom na pijac, a i ja zadnje tri godine proboravim kod kuće u Brodu godišnje kad se sve zbroji… možda mjesec dana.
Sad je sve to zamjenio Dukatov Mileram i Dukatov zagrebački sir iz Kauflanda ili Bille.
Zanimljivo je zapravo kako se vremena mjenjaju.
Jednog dana ću ja, ako Bog da, svojoj djeci pričat kako sam jeo oriđiđi sir iz krave pošećeren, na što će se oni grozit i bit će im nepojmljivo zamisliti sir iz krave, pošto ko zna iz čega će u budućnosti dobivati sir. Bit će to neki sintetički GMO užas.
I tako se dalje razvezla priča o kulinarsko-gastronomska. Uglavnom Posavljaci, baš poput Slavonaca, imaju identičan običaj što se tiče krmokolje.
Sem jedne razlike. Naime, oni ne prave krvavicu.
Kaže kolega da on nikad nije jeo krvavicu. Mislim si ja, pa nisi baš puno ni propustio. To je valjda najgori šrot koji se može pojest od svinje. Al šta ćeš drugo jest svježe nakon klanja, kad se ovo ostalo još nije osušilo.
Kad kaže on meni, pazi sad šta je naša “krvavica”!
I krene on prema frižideru. Izvadi krvavicu iz frižidera. Gledam ga zbunjeno – ko’ tu kog jebe, da izvinete.
Kad kaže on meni – vidiš to ti je kod nas kolač.
Pogledam bolje, kad stvarno kolač!
Čokoladni nadjev s izdrobljenim petit keksom zamotan u oblatnu. Osim što je izuzetno zanimljiva dizajna (poput recimo onoga kolača “jaje na oko”, što izgleda baš kao – jaje na oko!) i izuzetno je ukusan (za razliku od “prave” krvavice). Probao sam komadić iako se dijetiram pošto sam opet poprimio veprovsku konfiguraciju.
Nažalost nisam imao pravi aparat pa sam mobitelom uslikao par slikica da vidite kako zanimljivo izgleda ovaj kolač.
Kolega je obećao i recept koji će biti pravovremeno objavljen na ovom blogu.
A evo sličkice:
Na Futilnom blogu sam našao i zanimljivu verziju mesne torte:
Fotografije preuzete sa http://futilni.blog.hr