Vlak mi je omiljeno transportno sredstvo.
Autobuse organski ne podnosim, iako sam zadnjih godina razvio sposobnost da zaspem pod bilo kojim uvjetima. Loši amortizeri, nedostak klime na +38C, nedostatak grijanja na -20C, mala sprčita sjedala, dosadni vozači, još dosadniji putnici… ne benda me više. Navijem mp3 i onda zaspem i uvijek se probudim nekad u Zenici, pogledam onu njihovu kurcoliku zgradu (Lamela), nasmijem se inovativnom dizajnu arhitekta i uvijek pomislim: “Što bi čika Sigy imao reć’ na ovo?” i onda opet zaspem i probudim se taman nekad kod Fabrike duhana ili još češće me probudi šofer. Na svašta se čovjek navikne kad putuje s Bosanaexpressom i Centrotransom. Al bus organski ne podnosim.
Do prošle godine sam mislio da je najbolji vid transporta aerotransport, odnosno zrakoplov… Putovao sam jednom prije skoro deset godina na relaciji Zagreb-Frankfurt i nazad i to mi je bilo ono… vau! Za dva sata dođeš u Frankfurt. I sve nekako fensi-šmensi. Poleti, sleti, dobiješ sočak i novine… ma idealno.
I onda sam letio za DC prošle godine. Sjedala su sprčita gore nego u autobusu (novi MANovi busevi imaju ekstra super sjedala, Boeing 777 je nula naspram MANovog komforta), pogledaš kroz prozor vidiš ništa. Ako letiš po noći one kurve pojačaju AC do maksimuma da ljudi lakše zaspu. Kata i strofa. Je da imaš film, al 8h se gužvat u avionu… katastrofa.
Brod je već recimo dobar.
Venecija – Patros, prije… evo više od 5 godina. Idealno. Imali smo kabine, koje nisu bogzna šta, ali je tvoja. Imaš duty free, nekoliko dobrih birtija gdje toče dobar Amstel u smrznutim kriglama, disco… ma genijalno. Ako nemaš problema sa morskom bolesću… genijalno. A mi još pod konstantim gasom cijelo vrijeme… divota.
Al’ recimo prošle godine sam išao Split-Ancona. Išao sam, tako reć poslovno i organizacija je platila kartu Split-Ancona. Ni kabinu, čak ni avionska sjedala (koja se, zamislite, moraju ekstra platiti). Zaspao sam u birtiji. Ako ništa, na životnoj to-do listi sam prekrižio “probuditi se ujtro u birtiji”.
I onda kad sam došao u Anconu… mislim da se nisam nikad bolje naspavao nego u vlaku od Ancone do Bologne.
Ah vlak… romantika. Orient express. Sjedneš ko čovjek u kupe… milina naprosto. Mislim da bi bez problema izdržao 8 dana bez tuša samo da se provozam od Moskve do Vladivostoka.
Uglavnom. Krenuo ja u Ramu kod svog vrlog cimera povodom prvomajskih ovih praznika. I logičan izbor – voz iliti vlak.
Kupio ja kartu u Sarajevu do Jablanice, studentsku naravno.
Posjeo se u kupe, sam, mp3 player, malo fotoarat u ruke:
Nažalost, vrijeme baš nije bilo naklonjeno mojim amaterskim pokušajima fotografiranja
Došao i kondukter, poništio kartu. Sat i pol, prošlo kao u hipu.
I došao ja u Jablanicu.
“Bitka za ranjenike”
Most na Neretvi, Jablanica. Svaki put kad prođem kroz Jablanicu, ili kad dođem u Jablanicu gledam ovaj most s nekakvim poštovanjem. Neznam zašto… Gledam kako Neretva teče preko čeličnih dijelova mosta i imam osjećaj kao da gledam povijest. Pa i gledam ju… ali zanimljivo mi je da me taj most više fascinira nego, recimo, Sikstinska kapela.
Imam osjećaj kao da je prošla maločas horda tifusara preko Neretve, kao da je Yul Brynner srušio taj most prije par dana. Baš kao da se komadić povijesti smrzao i ostao ovdje. Nešto kao nekakav star trekovski temporalni balon oko mosta. Zarobljen komadić povijesti koji tu stoji kao da se… smrzo jednostavno. Stoji tu u svojoj ’43., diskretan i osamljen, a Jablanica u svojoj 2007., sa svojim građanima, putncima namjernicima koji su stali kod Gojka na janjetini….
Što se tiče Sikstinske kapele…. stvarno mi se svidjela. Kao prvo prelijepo nešto. U glavi sam imao Michelangela kako leži na skeli i crtkara po plafonu… ali milioni turista i sav taj metež daje osjećaj da to tu stoji 500 godina i sve je to na kraju jedan kulturno-povijesni spomenik. Što i naravno je.
A most… rekao bi Heraklit Efežanin “Pantha rei” i tako Neretva teče preko mosta… a opet… izolirana i ostavljena u svom vremenu.
Slika je ovakva kakva je, slikao sam već kad je pao mrak pa sam nešto mrdao sa ISO osjetljivošću, otvorom blede, onda onim shutter speedom… uglavnom sve sam ja to nešto mrdo, a poprilično sam neuk fotograf. Pa sam još u photosopu dodao kao nekakav efekt… pa je ovako smuljano kako je.
Ali imam i još jednu sliku mosta:
Ovo je slikano, zamislite, 1. svibnja 2005.
I isti je kao i danas, točno dvije godine kasnije.
Dosta o mostu, valja se vratit u Sarajevo.
Daklem krenio ja nazad u Sarajevo. Kao prvo jedva sam ušao u vlak. Ne da je bio pun. Nego je bio krcat da nije mogao biti krcatiji.
Ja sam stajao sa još 6 ljudi kraj vrata.
I što je najgore od svega… jedno par sto tisuća pijanih jalijaša u vlaku. Katastrofa. Pijana stoka. Eto nemam druge riječi. To je ova “neourbana” klasa, nedavno sišla s brda pa se urbanizirala turbo-folkom. Ajde što su svi pijani. Al tolika količina krkanluka na jednom mjesto. Naprosto fascinantno.
Ne da sam popizdio nego sam dobio popizditis totalis.
Što je najgore, ponovio se scenario 1.5.2005 kad sam isto tako, samo u ranojutarnjim satima putovao iz Sarajeva prema Jablanici, a ne obrnuto. Vlak je bio krcat, isto sam stajao kraj vrata, samo što sam onda još bio mamuran.
Ovaj put je u mom rejonu dominirao jedan krkan specialis (krkan specialis od krkana vulgarisa se odlikuje time što je on najjčešće predvodnik krda krkana i što domoniria u količini izrečene i učinjene gluposti).
Ovaj krkan specialis je išao “muntat trebe” s nekim jadnim malim paščetom. Baš mi je bilo žao onog psa. Bio je prestrašen.
Prvi maj oliti svibanj je definitivno vrijeme kad se treba izbjegavat vlak, barem u Bosni.
Pozitivna stvar, pak. Kondukter se nije uspio probit do mene da me traži kartu. A ja se nisam trudio probit doturit mu lovu za kartu. Tako da sam se đaba odvezao od Jablanice do Sarajeva.
A mislim da sam u par navrata pisao i dogodovštine sa pijanim vojnicima koji putuju iz Čapljine u Oršaje (hrvatska komponenta Vojske Federacije). E oni su bili tek priča za sebe. Svi odreda pijani i opijeni maskirnom uniformom.
Srećom pa je već neko vrijeme u BiH moratorij na obvezno služenje vojnog roka.
A sjećam se jedne anegdote…. ali o tome nekad drugi put, ovaj post je ionako podugačak.
