Jedna od najgorih stvari kod odrastanja je totalna racionalizacija doživljaja.
Ako se nešto dogodilo, a ne može se racionalno objasniti – mora se kako-tako racionalno objasniti ili se to jednostavno nije dogodilo. Privid. Obmana. Halucinacija.
Djeca imaju tu sreću pa ne moraju racionalno doživljavat svijet oko sebe. Upijaju ga kao spužva zdravo za gotovo, a onda je roditelj taj koji je arbitar u ime ratioa koji odgovara na pitanja: „Zašto, kako?“
Sjetio sam se nedavno jednog događaja iz djetinjstva koji mi je ostao urezan u pamćenje kao da se dogodio jučer. Pričao sam s jednim prijateljem o ratu i shvatio da se rata jako slabo sjećam i da sam taj dio potisnuo iz sjećanja. Sjećam se nešto malo podruma, naleta MiGova, pokoje granate… ali sve u svemu, slabo se sjećam ratnih godina. Sjećam se JNA vojnika Albanaca s kapije brodskog garnizona kojima smo doturali baterije da mogu slušati radio, sjećam se pada garnizona…. ali dosta toga sam zaboravio. Međutim u pamćenju mi je ostao jedan događaj kojeg mislim da ću se sjećat dok sam živ ili barem dok me pamet ne ostavi.
Mene je rat zadesio sa 7 godina. A to se moglo dogoditi… 1991. Ili 1992. Dakle 7-8 godina sam imao.
I uglavnom, lijepo je vrijeme bilo vani, to je onda moglo biti proljeće, već smo svi navikli i prihvatili rat kao svakodnevnicu. Nismo više stalno boravili u podrumu, na zvuk ispaljenja granate i VBR-ova smo trčali u sklonište, više nam ni zvukovi sirene nisu bili mjerilo za sklonište. Kad čuješ da puca, onda se sklanjaj.
I uglavnom, tako ja vani vozim se na biciklu oko zgrade, i sjećam se da sam trebao skrenuti u mali prolaz između garaže i zgrade da bih ušao u dvorište. Iako sam ja u tim godinama bio mali BMX bandit, prolaz je toliko uzak da se jednostavno nije moglo u njega uletiti punom brzinom pod 90 stupnjeva. To sam naučio nakon što sam izderao par majci i izgrebao ruke do krvi u par naleta.
I uglavnom stao sam i sjećam se da sam čuo dosta čudan zvuk, nešto možda najsličnije avionu. Instiktivno sam pogledao prema gore i odjednom sam na dijelić sekunde vidio raketu koja je bila dugačka kao jedna solidna limuzina. Bacio sam se s bicikla, uletio u taj mali prolaz i krenio trčat prema skloništu. I nisam ja trčao iz nekog straha, čega se djeca boje (to je po onom principu „šta zna dijete šta je 500 kila?“) nego je meni bilo glavno da se ja pohvalim što sam vidio.
I mati je već bila na prozoru panično gledajući gdje joj je sin a ja sam vikao iz sveg glasa: „Raketa, raketa! Vidio sam raketu!“
Sjedili smo u podrumu, a ja sam bio u centru pažnje. U međuvremenu je svirao znak opće opasnosti.
-„Vidio sam raketu. Bila je velika kao, kao.. kao limuzina! Imala je crvenu glavu i rep!“ – i onda sam se sjetio da sam ostavio bajk na ulici: – „Ostavio sam BMX na cesti!“ i krenio sam van dok me neko razuman nije zaustavio: – „Kud ćeš mali…?“
I onda je počela rasprava.
„Raketa? Ma kakva raketa? Mali lupeta gluposti. Kakvu raketu je on mogao vidjet?“
Al ja nisam dao na sebe: „Je raketa i gotovo!“
Detonacija je bila poprilično jaka i svi su se više manje složili da u pitanju nije minobacački projektil.
„VBR. Garant je VBR. Jel mali… jel izgledalo to kao vatra na nebu?“
„Ne. Bila je to raketa s crvenom glavom i repom.“
Opet žustra rasprava. Dijete previše gleda crtiće. Kakva raketa s crvenom glavom i repom? Nema takve rakete. To je mali vidio projektil iz VBR-a. Garant je VBR s Motajice.
I uglavnom krenila je rasprava i krizni štab skloništa je donio presudu. Radi se o VBR projektilu, dijete ga najvjerojatnije nije vidilo, uslijed stresa mu se pričinilo.
Kad netko upali radio na kojem su bile najnovije vijesti:
„Srbočetnički agresor iz pravca Bosne i Hercegovine mučki je gađao strogi centar grada s projektilom tipa Luna. Centar za obavještavanje poziva sve građane da ne napuštaju skloništa…“
Tad su mnogi od nas prvi put čuli za Lunu. Kasnije će još 12 ovakvih projektila biti ispaljeno na Slavonski Brod.
Međutim opet žustra rasprava u podrumu. Što je „Luna“?
Netko je onda samo rekao: – „Velika raketa.“
Tad je nastala šutnja.
Krizni štab se ovaj put rasuo u pitanju donošenja nove presude uslijed novih dokaza. Ipak je bila konačna: „Dijete nije moglo vidjeti Lunu u zraku.“
Kasnije sam na TV-u vidio transporter s osam kotača na kojem je bila velika raketa.
Rekao sam: „Eno Lune!“
I onda je spiker rekao: „Projektil Luna je artiljeriska raketa dometa 70km, duljine je 9m, teška je 2.5 – 2.8 tona ovisno o vrsti bojeve glave koja može nositi, osim konvencionalnog, i nuklearni ili kemijski eksploziv. Ispaljuje se s lansirne rampe koja je instalirana na posebno vojno vozilo.“
Šta zna dijete šta je 500 kila?
Kratko objašnjnje pojma “šta zna dijete šta je 500 kila”:
Pokrao cigo hrpu tračnica. Došla mu murja i pita ga:
Jesi l’ ti ukro tračnice?
Cigo: Nisam.
Murjak: A šta ti je ono?
(pokaže na tračnice u dvorištu)
Cigo: Ma to se djeca igrala!
Murjak: Pa kako jebote djeca Cigo? Svaka ima petsto kila.
Cigo: Ih! Šta zna dijete šta je petsto kila!
