Jeste li se ikad pitali kako nastaje vic?
Otkud nekom ideja za vic?
Može nastat svakako… iz nečije mašte, iz ironičnih komentara svakodnevnice i dakako iz RL situacija.
Recimo vic, inače genijalan jer je sadržana u njemu ona “naša” filozofija:
Došao Mujo Sulji
– “Suljo aj mi posudi sto maraka.”
– “Nemam Mujo, a i da imam – odakle mi?”
Već vidim kako je neko nekog pito za sto maraka a ovaj mu ovako odgovorio.
No dobro…
Uglavnom sada jedan vic koji je presudan za nastavak priče.
Došao Mujo kod liječnika.
– “Doktore imam problema sa sranjem, konstantno imam proljev!”
– “Dobro. Evo sad ću ti ja propisat jedan recept da vam se sredi stolica. Dođi na kontrolu za tjedan dana.”
I Mujo otišao u ljekarnu, preda recept apotekarki. Ova gleda onu škrabotinu od doktorskog potpisa i naravno krivo pročita lijek i da Muji – antidepresiv.
Dolazi Mujo kod liječnika na kontrolu, sve mu do mora ravno. Upita ga liječnik:
– “I Mujo… kako proljev?”
– “Ma i daljem serem ko grlica al mi svejedno….”
Ulazim ja danas u apoteku kupit vitamine pošto sam prekjučer popio zadnje.
Ispred mene u redu na šalteru jedna baka, pravo stara ima jedno sto i kusur godina.
Stojim ja u redu, kolega kraj mene stoji, malo se podjebavamo međusobno u stilu“oš da ti kupim vijagre?”… “ha ha ha, oš da ja tebi kupim ginko tablete pa da dobiješ inspiraciju za bolju zajebanciju?”… uglavnom glupa nesmješna zajebancija za kraćenje vremena u redu.
Međutim nikad se ova baba maknit sa šaltera, a vidim da i ovoj mladoj apotekarki popušta strpljenje, pa sad kolega i ja svoju pažnju usmjerimo na babu i apotekarku.
– “Ali gospođo… ne znam kakve ste vi narančaste tablete pili protiv konstipacije… ima svakakvih tableta….”
– “Ma joooj… ne znam ni ja… meni je to unuka uzela i pojela… znate… ja sam vam radila u Vojnoj bolnici prije… pa mi je muž umro… a imam problema… nikako ta stolica meni…”
Gledam ja babu i vidim da ju je davno napustila lucidnost, a senilnost uzela stvar u svoje ruke. Uglavnom ona je ispričala sve i svašta nevezano i vezano za tablete protiv konstipacije.
Pogledavamo se kolega i ja, smijemo se potiho.
Apotekarki napokon pukne film:
– “Ajte vi gospodine, šta ste vi trebali?”
Čuj, ajte vi gospodine! Pa otkad sam ti ja gospodin?! Al hajd, da se sad objašnjavam, stanem ja za šalter pokraj babe, počela ona mene odma komentirat kako sam visok, lep i plav pa onda malo opet o unuci, pa o mužu, pa o tabletama…
– “Dobar dan. Duovit jedan molim vas.”
– “Koji?”
Duovita inaće ima jedno deset milijardi. Za muškarce, za žene, za sportaše, za djecu, za učenje, za političare, za bolji seks… ma nema kakvih nema duovita koje su Slovenci naštancali.
– “Obične. Vulgaris.”
Okrenu se apotekarka do police da pokupi moje vitamine, a baba opet nešto priča i kopa po torbi.
Dobio ja tablete, platio kad odjednom baba izvuče neku kutiju razvaljenu od lijekova iz torbe, narančaste boje i ponosno je pokaza apotekarki. Spremavši vitamine u đep, pogledam izgužvanu kutiju na kojoj je velikim slovima pisalo: LEXILIUM.
Iste sekunde mi napamet pade vic gorespomenuti i opalim se smijat.
Apotekarka gleda u mene, a obraća se babi:
– “Nije gospođo… to vam je sedativ…”
– “Ma da, ne radi to… nikako da izađe iz mene…”
