Uključuje taksimetar, opa, četiri i sto
Ne pitaj ništa, Šeki je to
Na ramenu mu istetovirana Zenica
U novčaniku slika, žena mu i djeca
Zabranjeno pušenje: Šeki is on the road again, “Das ist Walter”, Jugoton, 1984.
Ovaj post je prvenstveno trebao biti o taksistima. I onda kada sam neuko čačkao po Photoshopu da De Niru istetoviram Zenicu na ramenu i da mu naljepim poster Zabranjenog pušnja u krajnem kutu njegove dnevne sobe, gdje ne moze doprijeti nepozvani pogled, pade mi napamet kako ja uopće nisam ovako zamišljao Šekija. I onda pomislih kako mi zamišljamo likove iz pjesama.
Recimo Šekija sam zamišljao nešto kao Sipowitza, odnosno kao Dennis Franza. Zdepast, malen, čvrsto držeći volan dlakavim rukama. Stalno šuti i samo vozi.
Otprilike je i takve naravi kao i Sipowitz u NYPD Blue.
Ulaziš u golfa Sarajevo Taxia.
– “Dobar veče'” – kažeš, a Šeki samo klimne glavom
– “Možel’ na Pofaliće?” – priupitaš ga, a Šeki samo ubaci u prvu, zakrene volan i krene.
Manevrira brzo mjenjajući trake po Zmaju od Bosne, ozbiljan i ljut, sa radija trešti Kalman radio i Jelena Karleuša.
Staje na stajalištu komercijale, pali svijetlo iznad retrovizora i tek onda upali taksimentar. Kvrnce po njemu a na njemu se izlista: 4.40.
Ne pitaj ništa, Šeki je to.
Pade mi sada lik jedan isto tako, totalno nevezan za Šekija a to je junak iz “Svirajte mi jesen stiže dunjo moja”.
To je valjda jedan od rijetkih pjesama koju totalno imam u istim slikama u glavi već dugo godina.
Zanimljivo je što je taj junak – ja.
Nisam nikad služio vojsku, nije mi se ni jedna ljubav udala… vrlo vjerovatno zbog toga što je pjesma pisana u prvom licu.
Počinje tako kako iskačem iz putničkog vlaka, ali ne u Brodu, nego u nekom selu, recimo u Vrpolju.
Imam na sebi SMB JNA uniformu (smjestio sam to sve u kontekst nastanka pjesme) na glavi mi je titovka, uniforma ona svečana za izlaske (što opet nema logike jer valjda po odlasku iz vojske moraš razdužit svu opremu).
Atletske sam građe i u kondiciji (nije za bacit 12 mjeseci protrajbanih u nekoj vukojebini dok ti nadrkani major jebe sve po spisku) trčim kroz paradajz (kroz bašte i prečice znane…).
Kući iz kreveta ustaje majka i grli me (mati beše već budna i brzo se prekrstila..)
Sljedeća scena ja u svatovima, u odijelu prilazim mladoj i mladoženji s buketom u rukama (već po redu poželeh im zdravlja i sreće/iz ruku mi otela cveće i sakrila pogled pod velom). Mlada je u bijelom i skroz je zamaskirna, ne vidi joj se lik.
Za stolom sjedim pribran, al’ pjan. Oko mene cigani, iza mene violinisit. Kerim se, al oni ne sviraju “Jesen stiže dunjo moja”, nego “Svirajte mi jesen stiže dunjo moja” (pjesma u pjesmi, hehe).
Iduća scena sjedim u potkrovlju (?!) i pišem nešto (Retko odlazim kući a pišem još ređe). Iako ovo nema veze s pameti jer pišem sve ređe, no dobro.
I onda u nekoj lokalnoj birtiji pijem konjak i flashback svatova.
A završava tako da razbijam u svatovima skulpturu od leda (Sklonte čaše i bokale/razbio bi svet od šale/da je samo slučajno od stakla/dunjo moja)
Nije zapravo to nije ni čudno. Balade su napravljene da se mi negdje nađemo u njima.
Ali ima i treći moment zanimljiv a to je kad junaka pjesme poistovjetimo sa pjevačem.
Počasna salva, evo opet od Zabranjenog Pušenja.
Druže, bilo je lakše sve
Mi u rovu, oni u rovu, tu na puškomet
Sjećaš li druže, da ne bi izdali
Mi smo zadnji metak za sebe čuvali
Vidim rov. Ljeto je, toplo je, nebo vedro bez oblaka. Ali nije plavo nego pješčano crvenkasto-narančasto.
I vidm Seju u rovu, ima na sebi razderanu kamuflažnu uniformu. U rukama čvrsto drži kalašnjikov.
A zanimljivo je kako nam spotovi rasture maštu.
Karabaja, opet Pušenje.
I tu počinje ta priča, negdje nasred Trebevića
Auto mi je stao u mraku k’o iz krimića
Strava prava – Karabaja
Čim čujem tu stvar u glavi mi se vrti onaj spot. Lik vozi crvenog jugića po nekoj cesti i kako već ide…
Jedino na kraj stiha u strofi
Parkiram se, uđem u Harley bar
I upratim tu sam čovjek vrlo stran
Like a krme in Teheran
Imam u glavi prase koje baulja zbunjeno po Teheranu.
Iz tog razloga ne volim premijere spotova prije izlaska albuma.
Ubiju mi maštu.