Došao sam kući (stan – Slavonski Brod) jutros u 4:00 AM, zgažen ko kanta.
Ipak toliko priseban da sjednem za kompjuter, prelistam ima li svježih blogova (!), da pročitam vijesti (!) i da stavim najnoviji album (toliko nov da još nije ni izašao) odSymphony X-a na mp3 player (u nadi da ću ga slušat na putu).
Potom sam legao u krevet skroz odjeven, jedino izuven i bez jakne.
Da bi mi se potom moje pseto uvalilo u krevet i neprestano se mazilo (zna pizdun da idem i vjerovatno mi se osvećivao što sam ga vodio veterinaru dan prije).
U 4.30 sam se probudio da idem na bus.
Došao sam u Sarajevo u 10.15 vidno nikakav sa 40 tisuća bijelih psećih dlaka na sebi (a btw. na sebi sam imao crne rifle i crnu majcu).
No dobro, s ovim uvodom sam samo htio pokazati kako se obaveze ispunjavaju uprkos svemu.
Hočeš lumpovat? Lumpuj brate to mile volje, ali ujtro dužnosti i obaveze ispunjavaj.
Doduše da sam morao na predavanje ili na posao… to ne bi na ništa ličilo.
No dobro.
Jučer sam bio na obljetnici pet godina mature.
Htio sam ovaj post popratit s obiljem fotografija, međutim nisam htio od ovog bloga napraviti tiđinerski blog sa dernek slikama (iako ću ubacit koju zanimljivu na kraju).
Čudan je osjećaj kad ulaziš u svoj stari razred (mi klasičari smo četiri godine imali svoj jedan razred i nismo se šaltali iz učionice u učionicu kao u drugim školama).
Okupili smo se gotovo svi, ušli u razred, zauzeli stare pozicije od prije 5 godina.
Razrednik je listao po imeniku a svi su opet odgovarali, na sreću ovaj puta ne latinski, iako se meni i nije odgovaralo ni ovaj put ovo gradivo.
Bio sam ponosan pa sam ustao i rekao:
– “Eto, od svih nas ovdje ja sam otišao studirati jedini u inozemstvo. U Bosnu i Hercegovinu!”
To je izazvalo salvu smjeha jer sa gimnazijskog prozora ako se potrudiš mogao bi i bukvalno pljunit do tog inozemstva.
Nekoliko ljudi se zaručilo, nekoliko oženilo, jedna prinova je na putu.
Neki su se zaposlili, većina privodi fakultete kraju.
Odmah sam se skompao s razrednikom, s kojim sam četiri godine škole vodio rat.
A jučer smo bili ko najbolji jarani.
Poseban gušt mi je bio kad smo izašli iz škole da idemo do restorana gdje je bila upriličena večera i kad su se svi razišli prema svojim autima, a razrednik se okrene prema meni i reče:
– “Ti Jimbo, naravno ideš samnom?”
Razrednik je inaće Bosanac, al ne ovaj brodski Bosanac domesticus posavljakis nego, The Bosanac iz srednje Bosne. Kad je čuo prije par godina da sam otišao studirati u Sarajevo, a on je sarajevski student, pravo me zgotivio.
Ulazim u njegov auto, a svi graknuše:
– “A šta je, sad ti ulizvanje neće pomoć!”
A ja samo odgovorih:
– “Jebite vi to, bosanska je to linija!”
Na toj večeri sam ja cijelo večer sjedio s razrednikom i razglabao o svemu i svačemu i pravo me začudilo da je on ostao do samog kraja dokle smo bili tamo u tom restoranu. Pošto je on uvijek u takvim prilikama (recimo na maturalnoj večeri) ostajao do minimuma pristojnosti do koje je morao biti i onda bi se izgubio. Ovaj put mu je bilo dobro i nije mu se išlo kući. Pa đe neće kad Jimbo ima u rukavu sto iljada priča iz domovine mu.
Srećom pa još nitko nije dobio djece pa se nisu listale slike.
Iako nisam puno očekivao od hepeninga, moram priznat da mi je bilo izuzetno dobro.
Ne sjećam se kad sam zadnji put zabrijao duže od pola četiri u gradu a da mi se nije išlo kući.
A morao sam kući zbog nesretnog busa.
Ali ovo je jedinstvena obljetnica.
Na iduću obljetnicu će se već sve uvelike promjenit.
Već će tu biti slike supružnika, djece, priče o karijeri i ostalo.
Crnjak mi je bio u jednom trenutku, kada smo se pokupili iz jednog kluba u drugi, ja sam ostao zadnji još jer sam kuckako poruku kad mi je prišla jedna djevojka.
– “Sjećaš se ti mene, ja sam …”
Znam joj ime, ali to nije ona. Djevojka koja je dvije godine išla s nama u razred na početku gimnazije i onda se negdje izgubila dalje.
Nismo se nikad družili, iako mi je bila draga. Jednostavno nismo bili isti svjetovi, kako to već ide u srednjoj školi.
Gledam ju, druga boja kose, totalno se promjenila i ne samo uz to. Doduše ja sam bio dobro popit a i u glavi imam sliku nje kad je imala 16 godina a sad ima sigurno 24.
Uglavnom prišla mi je da mi kaže kako joj je drago da nas vidi sve na okupu, pa makar i iz prikrajka.
Gledam ju i to mi je bio totalni sjeb.
Nešto sam počeo petljat da krene sa nama, da je meni žao ovo-ono, da je trebala doć na proslavu iako nije maturirala sa nama…. i sad sam ja tu razglabao sela i gradove, na šta me ona potapšala po ramenu i rekla mi:
– “Nema veze. Tako je kako je. Ajde idi svojima. Čekaju te.”
Ko scena iz američkih filmova. Užas.
Pozdravio sam se i otišao dalje.