Tete iz trgovine

– “Prate li tebe one tete po Drvoprometu?” – upita me danas komišnica oliti susjeda na kavi a meni odahne kad sam iz tog pitanja izvukako da nisam jedini kojeg tete iz lokalne samopsoluge prate kao udbaši neprijateljske elemente.
Dakle o čem se radi.
Jedan užasan, al’ stvarno užasan ritual prisutan u dosta samoposluga i trgovina raznim potrebštinama je taj da tete odnosno djelatnici iste prate svaku vašu stopu po kojoj kročite po njihovoj trgovini.
Isprva je meni bilo neugodno što sam obilježen ko kleptoman.
Mislio sam da je to zbog mog raznolikog imidža koji otprilike ovako izgleda:
Jutro – čizme, donji dio trenerke, podočnjaci, majca za oko kuće i vijetnamka
Podne – čizme, traperice, košulja i vijetnamka
Navečer – patike, traperice, normalna majca i vijetnamka
I svaki put, u bilo kojem izdanju prate me tete. Onako ofirno, kao slažu neke konzerve. Ako su nadrkane, onda ni ne skrivaju da me uhode.

Nikad nisam skontao zašto baš mene stalno prate iako sam redovna mušterija.
A pokazalo se da sve uhode.
Al dohakao sam im.
Recimo ja ne znam šopingovat. Ja dođem u trgovinu i onda šetam od jednog odjela do drugi, bez reda i poretka.
Naprimjer, dođem na odjel sa mliječnim proizvodima.
Uzmem sir i onda odem na kozmetički odjel po pjenu za brijanje. Onda se vratim nazad do frižidera da uzmem Mileram. Onda odem do odjela s kavom i ostalim proizvodima. Onda se opet vratim do frižidera. Pa po šampon za kosu. Pa nazad po mlijeko. Pa po tunjevinu.
Kod mene nema reda i poretka.
Zato tete pizde kad vide da ja ulazim u trgovinu. Mene nemogu nikako upratit. Stalno im bježim iz rejona u rejon.

Često se i poigravam s njima.
One stanu jedno par metara od mene, budnim okom me gledaju. I onda ja gledam koliko im će im trebat da popizde.
Uzmem prvi ajvar (iako znam odmah koji ću kupiti). Gledam one nutricionističke vrijednosti.
Onda počnem mumljat u sebi: “Hm… 20g proteina… hm hm… toliko ugljiko-hidrata… a ha…”
Teta pizdi…
Onda vratim teglicu pa uzmem drugu. Opet isto.
I tako svaku teglu ajvara na polici ja proučavam. A ova pizdi, kao slaže tamo majoneze a u biti gleda šta ja drkenjam.
Nakon što sam sve teglice odmjerio, uzmem jednu i brže bolje šmugnem u drugi red.
I onda se sakrijem u prikajak. I kad čujem kako žurno korača da vidi gdje sam, ja ko ninja iskočim s onim ajvarom ispred nje.
– “Oprostite, samo da prođem…”
Vratim se do ajvara i onda ponavljam ritual. I to sad traje li ga traje..
I onda onako kao negodujem pa vratim ajvar i preselim se na kečape.
Opet… kečap po kečap gledam.
Pa joj opet prodam foru sa bježanjem iza druge police.

Onda konspirativni mod. To mi je isto omiljen metod zajebancije. Polako koračam i stalno se okrećem da vidim dali me ko prati. I onda kako vidim tetu da me uhodi ja počnem bježat.
I odjednom tri tete se daju u trk zamnom i onda ja naglo stanem kod tunjevine i okrenem se prema njima.
A one onako smotano si brzo nađu posao… jedna gleda rok trajanja mlijeka, druga popravlja cijene, treća jadna pobjegne jer su joj ove dve ukrale posao.
Onda ja gledam tunjevinu i okrećem se kao da me prati šest agenta CIA-e.
Tete gledaju li me gledaju.
Onda brzo uteknem na drugi odjel.
Al sustignu me.

Stvarno je ružan osjećaj kako te tete u trgovini prate kao da si najgori kriminalac i ološ.
Srećom pa sam ja uvijek raspoložen za zafrkanciju pa se poigravam s njima.
Ali naravno imam i ja loših dana.
Onda mi samo treba teta na vratima.

Meni je jasno zašto to rade.
Poslodavci ovi novi svaka stvar koja je u manjku u trgovini njima otkinu od plaće.
Ali opet.
Živim ovdje 9 mjeseci.
Gotovo svaki dan i to par puta u danu dođem kupiti nešto.
Baš bi bio manijak da nakon 9 mjeseci počnem hapat. U svojoj trgovini.

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *