Bio sam jutros u Konjicu nepuna dva sata.
Sinoć je cimer izjavio kako mora otić na kratko u Konjic sredit neke papire, pa sam se ja velikodušno ponudio da odem s njim do tamo.
Studentska karta je nekih 3 markice, nije daleko od Sarajeva (cca. sat vremena vožnje), a Konjic mi je bio uvijek drag nekako.
Prošao sam sto puta kroz Konjic na putu za Hercegovinu, ali nikad nisam se zadržao. Jednom popio kavu na pumpi i to je to.
A lijep gradić na Neretvi, meni jedino poznat po tome što je navodno Che Guevara tu boravio kad je bio posjeti prijateljskoj posjeti Jugoslaviji.
Tražio je od druga Tita da mu da oružje za borbu protiv kapitalista, međutim Tito je to odbio pošto su Ameri velikodušno davali Jugoslaviji kredite. A kad već nije mogao darovati, onda mu je velikodušno ponudio da otkupi oružje. 
U Konjicu je bilo nekakvo veliko skladište oružja, pa je Ernesto, navodno, posjetio sjevernu Hercegovinu.
I tako smo se poput pokojnog Ernesta i nas dvojica uputili put Konjica.
Kako smo naravno kasnili, upali smo na vlak koji je gotovo već krenio sa sarajevske stanice.
Kondukter nam je bio naklonjen pa smo ga uspjeli podplatiti sa 6 markica da nam ne piše onu kaznu, odnosno naplatu za kupovinu karte u vlaku.
Bili smo u Konjicu nepuna dva sata, taman dok je cimer sredio papire. Stigao sam nabrzaka srkniti kavu, a “Oslobođenje” pročitati jedva do rubrike “region”.
Ako ništa drugo onda sam imao pozitivno iskustvo u konjičkoj općini.
Daklem o ćem’ se radi.
Cimer je morao ovjeriti nekakve papire u općini, pa sam ja išao s njim da vidim kako izgleda jedna općina u malom bosanskom (hercegovačkom) gradu.
I bio sam ugodno iznenađen.
Brodska općina (odnosno zgrada županije gdje se obavljaju raznorazni poslovi) je birokracija koja je mješavina socijalističke i tranzicijske birokracije. Ukratko – katastrofa.
Post o tome možete pročitati klikom na link upravo ovdje.
Zgrada konjičke općine je fino uređena, europski takoreć, na zidu tabla na kojoj piše da je zgrada obnovljena uz svesrdnu pomoć švedskog i američkog naroda.
Upali smo u lijepo uređenu šalter salu sa nekoliko šaltera. Dva matičara, referent za boračka pitanja i dva šaltera za ovjeru dokumenata. Sve to lijepo omeđeno žutom linijom diskrecije.
Dok je cimer bio na šalteru, ja sam čitao knjigu utisaka.
Postavljena 7. veljače, u knjizi same pohvale na rad službenika u općini.
Nakon što je cimer završio rekao:
– “Ona teta na šalteru mi je izašla u susret. Ovo se inače mora čekati barem do popodne.”
Kasnije mi je cimer rekao da je zakonski određeno da ovo sve mora biti tako uređeno.
Doduše, ne znam dali je zakonom uređeno da službenici budu uljudni. Ali nalaže nekakav etički kodeks u svakom slučaju.
Žao mi je što sam kratko bio u Konjicu i što mi se većina dojmova temelji na konjičkoj birokraciji.
No, ide ljeto.
Bit će raftinga na Neretvi.
