Umoran

Obožavam tipfelere :)))
Casa del Caffe, Sarajevo

Volim ovaj Casa del Caffe pravo, al brate skupa im je kava. 2.5KM za običnu produženu s ladnim mlekecom. Mislim da tolko ne košta kava ni na Jelačić-placu u ZeGe. No dobro.

Razmišljam ovih dana nešto svašta (kupio sam onaj studentski duovit memo za memoriju), pa sam skontao kako već dugo vremena ništa da napišem da blogu. Ništa pametno tojest. Inspiracija mi je opala na minimum, odnosno bolje rečeno umoran sam stalno kad sjednem za halftop. Sezona je ispita pa učim i polažem, te polažem i učim. Pa sam umoran i premoren. Maznem konzervu tunjevine, kartam do duboko u noć. Pijem ogromne količine kave. Izgledam ko zombiji. Al paše mi to nekako. Osjećam se svrsishodno. Svrsihodno… koja cool riječ.
Elem, volim sebe umornog. I volim sebe na uranak. Jednom sam napisao upravo na ovom blogu kako sam na uranak samodopadno cinično govno. Tako neki dan, odnosno jutro, nekad oko pet izjutra, budim se iz kreveta i upadam u kuhinju.
Cimer sjedi i pije kavu i sav pun razumjevanja i ljubavi za svog sustanara:
– “Što trebaš…?”
– “GWAA!?! Šta te boli ku*ac?!!”

Al’ najbolje od svega što uopće nisam ni ljut nit’ nervozan. Nego jednostavno na uranak imam užasno loš smisao za humor.
A kad sam umoran i premoren. Onda sam sam sebi najbolji. Osjećam se užasno lucidno i trezveno. A mislim da sam skontao i zašto.
Uglavnom usporene su mi sve funkcije, tako i moždana aktivnost. Pa ne lupetam gluposti, nego pričam polako, i kako mi procesor radi na mizernim postotcima snage, radi barem kako spada. A pričam usporeno ko’ Rain Man.
Al barem ne lupetam gluposti.
Ima pak jedan problem. Problem je u tome što ja patim od digresija (vjerovatno su to i vjerni čitatelji mog bloga mogli skontat). I onda kad umoran nešto pričam, a odletim u digresiju zanimljivo me je slušat mogu si mislit koliko.

Najbolje od svega je to što ja uvijek ljude prekidam kad odu u digresiju.
Sjećam se iz Salingerova “Lovca u raži” (rye je raž, a ne žito kako se uporno kod nas prevodi… da je lovac u žitu, onda bi bilo catcher in the wheat – evo recimo ovo je bila jedna klasična digresija…)
Nego u Lovcu u raži, onaj glavni lik sad pije viski sa sodom po svom starom običaju i priča priče i onda se prisjeća priče kako je bio na nekom koledžu ili gdjeli već, zaboravio sam. Uglavnom profesor im zada temu, onda oni ustanu i pričaju.
I čim nekako odleti u digresiju cjeli razred viče: “Digresija, digresija!!”
Onda on spominje tu nekog lika kojem je cijeli razred vikako stalno digresija jer se jednostavno nikako nije mogao držati teme. Da mu profesor temu recimo “BiH i euroatlantske integracije” a ovaj odjednom dođe na priču kako je bio u Iowi kod ujaka i kako je vozio traktor. I svi viču: “Digresija, digresija!!”
I sam sam takav. I vičem digresija i letim u istu.
Al šta bi bio život bez digresija.
Kao nebo bez zvijezda.
Kao sarma bez soli.
Digresija život znači.

Gledo sam neki dan pravo dobar film. Sa Shean Pennom. My name is Sam… ili I’am Sam… tako nekako uglavnom i moram vam priznat da nisam gledao pravo dugo film koji me tako duboko emocionalno pogodio.
I Am Sam. Tako se zove film, evo proguglo sam.
Nego.. film me pravo dirnio i to u 1 ujtro.
Onaj Shean Penn je stvarno glumčina. A priča tek… All we need is love je tema filma a kroz cijeli film se proteže John Lennon.
I Michelle Pfeiffer… ma naprosto genijalno.
A ona mala klinka kako je super odigrala ulogu… ma naprosto predivan film.

Prije par dana sam bio u Mercatoru i odlučim se počastit kikirikijem.
I vidim prodaju Duyvis kikiriki ona prženi u konzervi i to 2 za cijenu jednog. 2 konzerve zaljepljene jedna za drugu onim “Gratis” selotejpom. Selotejp na kojemu je ispisano “Gratis Gratis Gratis Gratis…” i tako sve dok ne iscuri traka.
I pade mi onda na um genijalna ideja kako bi bilo dobro nabavit takav jedan selotejp i onda zaljepit si tako po dva istovjetna artikla nebili zajebao prodavačicu na kasi i jedan joj faktički ukrao pred nosom.
Šta recimo… uzmem dvije konzerve tunjevine, zaljepim ih gratis-selotejpom i dobijem nezasluženo dvije konzerve po cijeni jedne. Mislim, šta zna prodavačica jel se to prodaje stvarno gratis. Pogotovo u trgovini poput Mercatora gdje ima mali milion skupih slovenskih artikala.
I onda razmislim malo bolje.
Mislim evo do čeg je nas dovela ova tranzicija. Kvazikapitalizam. Bitno je zajebat, oduzet i otet samo da bi se napredovalo.
“U redu je kršiti zakone ako te nitko ne vidi” – to su rekli sofisti u staroj Grčkoj.
Onda je došao onaj legenda Sokrat i stao im na rep malo.
Pa su i njega smaknuli.
I eto baš u tom je problem.
Bio je onaj neki ekonomist u Zagrebu. Neka kažu legenda.
I jes legenda… uzeo je ljudima tako stotine nekakvih novaca samo da vide njega kako laprda.
Laprda tako on kako treba gazit sve pred sobom, kako treba muljat, krast ma sve samo da bi se došlo do cilja – pare, pare, pare!!!
Ko ne gazi sve pred sobom, nije ekonomist. Nije kapitalist. On je nula… nesposobnjaković. Slabić. Jer život je džungla a u džungli vada zakon jačeg. Beskrupuloznost kix ass.
Mislim.
Ne znam šta ni da mislim.

Nikad neću bit bogat jebiga.

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *