Vruće, vruće e pa šta je ak je vruće onda nema tuče

Slabo se vidi, ptica na križu još neizgrađene katoličke crkve
Sarajevo, Alipašino polje

Kad sam ja bio gimnazijalac, nekad možda u trećem razredu su nam stavili da imamo nekakvu kvazinformatiku a kako nije bilo profesora onda su nam doveli jednog profesora i to ni više ni manje nego fakultetskog, kasnije je meni u mojim strojarskim danima predavao Materijale i Materijale II.
Uglavnom kako je profesor imao svoj obaveza na fakultetu, nama su spucali tu kvazinformatiku kao predsat nekad sabah-zorom u možebit sedam sati ujtro.
Kako je u to vrijeme bilo nekakvih možda 15-16 konfuterala u školi, onda su nas spucali još u dvije grupe.
A ta informatička učionica je bila (a vjerovatno je i danas tamo) u potkrovlju škole.
Škola je inače obnovljena stara Slavonska vojarna, zdanje iz K&K perioda kada smo svi zdušno čuvali granicu na Savi i pjevali Odavno smo graničari stari/čuvali smo granicu na Savi

I uglavnom tako ja došao jednom na sat informatike, a bila je zima i to ona ciča zima kad upekne u Slavoniji kada temperatura zabaci 20 stupnjeva ispod nule celzijevih.
I nas 15-16 koliko je bilo u toj probranoj informatičkoj grupi (mislim da je čak i bila neka grupa za napredne, to je valjda jedino gdje sam bio napredan u svom srednjoškolskom obrazovanju… a danas ne znam ni dizajn složit…).
Sjedimo mi u učionici, a unutra hladno, svi se ogrnuli jaknama. Valjda je domar zaboravio naložiti radijatore, a još to potkrovlje. Pogledam kroz prozor, vidim počeo se hvatati sloj leda po Savi, nekakav polarni medvjed se hrva s nekim pijanim bajom, pingvini prave piruete po onim kanalima oko Tvrđave… ma strahota jedna.

Ulazi profesor u učionicu:
– “Dobro jutro svima!!” – vedar, čio i nasmijan
A mi svi nikakvi, nenaspavni, promrzli.
– “Šta ste se tu sad ušuškali. Ajde skidajte te jakne i palite računala! Danas ćemo učiti kako se tipka u Wordu.”
Gledam ga ja, a volio sam laprdat i onda a pogotovo njemu nakon što je jednom naNikolin upit dali imaju ovi kompjuteri imaju instaliran ACDSee (aplikacija za gledanje sličkica) izvjesni odgovorio: – “A ne, ne bi to ovi zvučnici izdržali” (on je naime mislio na ACmunjaDC – australski rock band).
I tako ja laprdav kao i uvijek:
– “Profesore al’ nama je hladno, jel možemo mi ić u kuhinju pit čaj il nešto drugo… ovdje je prestrašno…?”

A stvarno sam ja bio onda i mlad i nadobudan a bogami i masne kose pa sam mislio da mogu tako lako sa sveučilišnim profesorom.
I tako krene on sa pričom koju ću valjda zapamtit dok sam živ, ili barem dok me pamet ne ostavi:

– “Hladno? Ma kakvi hladno… to je vama sve u glavama… sve je to psihološki.
Sad ću ja vama ispričat jednu priču…”

I tako se mi svi okupišmo oko servera, kao nekad djeca oko kamina kada bi baka počela pričati priču:

– “Bio jedan magarac koji je živio u jednoj štali. Ljeto je bilo i to jaaaako vruće ljeto. I tako je on spavao u toj štali gdje je bilo i kukuruza. A vani je bilo toliko vruće da je taj kukuruz odjednom počeo purkati. Magarac spava, i odjednom od sve one silne vrućine, zapurka sav onaj kukuruz. On se probudi od silne buke i vidi kako se sve bijeli od onih silnih kokica oko njega. Pomisli magarac kako je to snjeg i ubrzo preminu od hladnoće. A vani vruće!”

Nisam sad skontao jesam li ja ispao magarac u toj priči, ali priča se meni jako svidjela.
Jer evo sad su strašne vručine. Prvi dan ljeta i najtopliji je dan u godini preko 35C su temperature svuda diljem Hrvatske a bogami i B&H.
I svi viču: “Jao što je vruće. Jao što je vruće. Jao što je nesnosno. Jao jao.”
Pa da dobro. Ali ako samo vičeš kako ti je vruće, naravno da će ti bit vruće… ma bit će ti još vrućlje (vručlje?!).
Zato je bitno ne razmišljati o tome kako je vruće. I bit će ti lakše.
Ja sam se tijekom godina od kada sam čuo prvi put priču o magarcu i kokicama uspio koliko toliko trenirati da ne mislim o tome kako je vruće.
I vidim da bolje podnosim sve ovo od većine ljudi.
Ali ne misliti na vrućinu kad je vruće je isto kao ne misliti na žabu.

A sad ide priča o žabi.
U srednjem vijeku, kao što svi znate, bila je razvijena alkemija, odnosno razvijala se ta nazovimo ju znanošću ili naukom kojoj je jedan od zadataka bio napraviti zlato (Au) iz organskih tvari ili neorganskih… uglavnom napraviti zlato iz nečega što nije zlato.
Tu se pojavio jedan lik koji je došao pred vijeće mudraca alkemičarskih sa receptom za zlato:
– “Našao sam kako napraviti zlato! Da se napravi zlato potrebni su dakle slijedeći ingridijenti; mišji lijevi brk, mačkina pandža, pramen plavokose djevice, šišmiševo mudo, prstohvat soli, zdjela pustinjskog pjeska, i po pola pehara ravnomjerne mješavine vode Rajne, Temze, Seine i Dunava. To treba sve mješati i mješati i mješati dok se ne dobije masa koja će se pretvoriti u zlato.”
Mudraci su to zapisali pažljivo.
Potraljalo je neko vrijeme dok su našli sve potrebne ingridijente, a za to vrijeme je pronalazač recepta za zlato uživao u plaći koju je dobio od vijeća alkemičarskih mudraca (bio je mudar pa je tražio da ga isplate u srebru, pošto ima već recept za zlato smijeh)
Kada su napokon skupljeni svi ingridijenti, vijeće mudraca je pozvalo heroja koji je prodao recept:
– “Dakle gospodo, danas ćete svi biti bogati! Postupak je bio vrlo jednostavan! U pijesak umješajte sve ingridijente a nakon što ste to dobro umješali polako dodajte vode. I onda polako mješajte dok ne dobijete masu koja će postati zlato!”
Vijeće ga posluša te krene sa poslom, a on krene na vrata i taman da ih otvori samo reče:
– “I da… vrlo bitna stvar… ni u kom slučaju nemojte misliti na žabu!”
Vijeće je nastavilo raditi samo s jednom misli u glavi: nemoj misliti na žabu…

Pa ti sad nemoj misliti kako je vruće…

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *