Kiša pada, prži sunce
Slavonski Brod, šetalište Braće Radić
Kad sam bio u Zagrebu jednom prilikom, a totalno se ne mogu sjetiti kad je to bilo, moguće da je bila nova godina 2006., a mislim da je, šetao sam se sa Ignazom iNikolom tamo pored Hotela Dubrovnik, prolazimo kad Nikola pokaže na jedan prozor zgrade near-by i kaže:
– “E tamo živi Dragutin Tadijanović…” – ja dignem pogled prema prozoru, razmiče se zavjesa a Nikola samo nastavi:
– “… a i eno ga upravo na prozoru.”
Užurbano kako je tamo na špici svi glavinjaju gledajući svoja posla, jedino nas trojica debila pilijmo u Tadiju, a Tadija u nas u čudu što mi piljimo u njega. Nije ni mogao pomislit da smo njegovi zemljaci Brođani, tim više što sam ja dijelom i Grabarac, a Grabarje je prvo selo do Rastušja odakle je Tadija inače.
I pilijmo mi u Tadiju, Tadija u nas, Nikoli nije bilo dugo zanimljivo gledati starog pisca, pa vrati pogleda u smjeru kretanja pa reče:
– “A evo sad i Miljenka Jergovića.”
– “Aha…” – rekoh ja nezainteresirano i dalje u čudu piljeći i razmišljajući kako to da se Tadija pojavio baš na prozoru kad je Nidžo pokazao njegov stan, i tako sav u razmišljanju skoro se zabi u nekog slučajnog prolaznika, pogledam a taj slučajni prolaznik neko čupavo bradato stvorenje u vijetnamci.
Jebote, fakat Miljenko Jergović.
Nasmiješi se Milljenko i nastavi dalje svojim putem.
Combo književnika na zagrebačkoj špici.
Danas sam pročitao da je umro Tadija i Ćelo Bajramović.
Tadija je meni king zato što mu je uspjelo na ovim našim prostorima jedino ono što je uspjelo drugu Titi. A to je da mu dignu spomenik za života.
Navodno je, vidjevši spomenik ispred Franjevačkog samostana u Brodu rekao:
– “A ja sam mislio da će to bit veće…”
Ma čovjek je bio Tito za sve nas.
Tadija je valjda književnik kojeg sam vidio sto puta. Gdje god sam išao u školu, Tadija je dolazio uporno. Jedino valjda u muzičku nije došao, a možda i je, nisam sto posto siguran.
Sit tibi tera levis.
