Biti mali, to mi mnogo fali

Jamačno se pitate kakvo je ovo prekrasno plavo&lepo dite na Jimbovom blogu.
Pa eto, vjerovali il’ ne al’ i Jimbo je nekad bio dite.
Kopao sam danas po svojim stvarima tražeći možda kakvo skriveno blago ili nešto-nešto i našao sam svoj jugo-pasoš.
Ovo je slika iz mog jugo-pasoša. Izdanog 15. februara 1991. Par mjeseci kasnije su mi izvadili novu putovnicu. Nove zemlje. Najnovije :))

Imam strahovitu potrebu i užasan višak vremena da otvorim blog editor i podjelim nešto s vaskolikim čitateljstvom Jimbloga međutim ima taj problem da nemam niti inspiracije nit se išta događa u mom životu.

Kaže Kićo u najjačoj pjesmi u vaskolikom svjemiru (Inati se Slavonijo, naravno):
Ovdje vrijeme ko’ da stoji/ kao da sve duže traje
E, vala ga nije mogao bolje potrefit. Uvijek se sjetim Balaša kada kaže kako u ravnici sporo vrijeme prolazi, da koristi još uvijek kalendar iz ’72. i da je tek do oktombera stigao.
Ovdje kod nas u Slavoniji ne bi mogli snimat one napete njemačke akcijske serije.
Zamislite da snimaju tempiranu bombu u autobusu na slavonskom autoputu. Pa taj autobus ne bi nikad eksplodirao. I žito bi se ovršilo il’ kako se to već kaže i svašta nešta, a one stotinjke na tajmeru bi curile sporo….
Slowmotion živi.

I eto uglavnom tako teče vrijeme u ravnici.
Grozno je kad čovjek ostari. Još ako ostari prije vremena to je još gore.
A još ako vrijeme sporo teče… kuku mene!
Evo došao sam tako u svoj rodni kraj, zavičaj, kako-god i onda shvatio kako sam ostao bez prijatelja.
Obiteljske i poslovne obveze su ih sklonili daleko od terasa brodskih kafića i keja na Savi. Oni koji su ostali ovdje. A oni koji nisu, njih tu ni nema.

Sjedio sam jučer tu u lokalnoj birtiji u kojoj sam takoreć odrastao. Sam, pošto prijatelja nema.
Čitam Jutarnji, pijem kavu&colu, rješavam križaljku. Oko mene sve klinci. Njih horde sjede u onim separeima. I gledam u tu klinačad (to se nije ni rodilo kad sam ja žicao metke od gardista) i onda se sjetim kad sam ja bio eto tako 15-16 godina balo.
I kako sam ja gledao na ove jadnike od 20 i kusur što sami sjede, piju kavu i čitaju novine sami. Sjede tu sami i smrde.
Uvijek sam prezirao te likove nekako. Šta ima on tu sjedit. Nek sjedi tamo u onim birtijama za penzionere. Kod Lojze i takvih.
Kad odjednom konj bi reko, kobili se nado pa ja sam postao taj smrad.

Nadam se da je to prolazna faza.
Mislim jest jamačno.
Zato što evo sad će polako ovi ostali studentski smradovi poput mene se vratit nazad u Brod. Pa ću imat valjda imat s kim kafe ispijat i preterivat.
A kao gimnazijalac sam mrzio studente. Dođu za Božić i Uskrs, i sve žive birtije popune.
Sad sam ja postao studentski smrad. Još da popijem po koju ljutu pa da laprdam akademski. To je ovako dosta simptomatično za studente.

Pretvara mi se ovaj post u žalopoljku. Ma neka šta ima veze, što ne bi i ja mogao ponekad.
I tako uglavnom dosadno.
Idem sutra/preksutra u Sarajevu nazad imam još nekih poslova neobavljenih. A pošto ću najvjerojatnije ići autom onda ću ja Krešu nagovorit da stanemo svako malo gdje ima nešto zanimljivo pa da malo populariziram Bosnu kroz ovaj blog. Kao da nisam dovoljno u posljednje dvije godine.
Uglavnom eto tako mogao bih slikati kako to izgleda moj put od Broda do Sarajeva. Dva entiteta, dva kantona, groblje tenkova, tuneli, autocesta, magistrala ma svašta nešta ima za vidjet.
Fra Ivan Franjo Jukić je napisao pregršt putopisa po Bosni. Ima se tu šta pisat.
A ne do Zagreba. Sjedneš i voziš se onim autoputom. I voziš se kroz onu ravnicu, ne možeš ništa vidjet. Prvi tragovi civilizacije naziru se u Sesvetama. I odjednom dođeš u metropolu.

I sad za kraj pošto sam puno napisao a nisam ništa rekao, jedna kratka pričica.
Pošto sam spomenio Fra Ivana Franju Jukića, onda ću ispričat jednu anegdotu iz života franjevaca.

Poslije onog rata, narodnooslobodilačkog, kler naravno nije bio omiljen novoj narodnoj (komunističkoj) vlasti.
Uglavnom milicija onovremena bi tako s vremena na vrijeme uhapsila kojeg fratra iz samostana Sv. Duha u Zagrebu, odvela na ispitivanje i onda bi ih pustili nakon par dana. Već se braća navikla na takav tretman, međutim jednog brata im je pod okriljem noći odvela milicija i nije ga već dugo bilo.
Zabrinuli su se za njega, a u međuvremenu u miliciskoj postaji u Zagrebu narodni organi zaštite su vršili ispitivanje brata fratra:
– “Ime i prezime?!” – upita mrki policajac sa gustim brkovima fratra
– “Marko Marković” – odgovori ovaj, odnosno kaže mu svoje pravo ime koje ja ne znam
– “Adresa stanovanja?!” – nastavi mrki brko
– “Ulica Svetog Duha” – reče fratar, a policajac sav mrk mu odgovori:
– “Nije više ulica Svetog Duha! Sad je to ulica Pavleka Miškina!” – mrko reče brkati policajac i pošalje fratra preko noći u samicu
I tako se danima ponavljala ista priča. Adresa stanovanja – Duha Svetoga – Nije, nego Pavleka Miškina i nazad u samicu.
Danima se to ponavljalo dok valjda više ni policajcima nije dopizdilo pa puste fratra.
I krene fratar nazad u samostan, uđe u blagavaonicu, taman dok su braća večerala:
– “Brate vratio si nam se!” – povikaše svi u glas, a fratar odgovori:
– “Vratio sam se braćo!”
Stave pred njega tanjur s hranom, a on se prekriži prije nego je počeo s objedom:
– “U ime Oca i Sina i Pavleka Miškina, amen!”

Mir & svako dobro

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *