Crtica iz života omiljenog vam blogera.
Kao što i nije teško pretpostaviti, moje pravo civilno ime nije Jimbo. Na osobnoj mi iskaznici ne piše Jimbo Jonez, nego piše ime koje su mi roditelji po rođenju dali i prezime koje sam po ćaći nasljedio.
Moje pravo ime je, neću vam otkriti koje je, iako ga vjerovatno 90% čitatelja i zna, je ruskog porijekla gdje je u svom originalu striktno muško ime. No neukost našeg naroda zaslužna je za to da je se to ime nadjene i ženskom čeljadetu, pa i česće nego muškom, iako u majčici Rusiji to ne bi nikako moglo proći za žensko ime.
And it got a lot of laughs from a’ lots of folk,
It seems I had to fight my whole life through.
Some gal would giggle and I’d get red
And some guy’d laugh and I’d bust his head,
I tell ya, life ain’t easy for a boy named “Sue.”
Life ain’t easy for a boy named Sue, a ja sam i prestao objašnjavati da je to rusko muško ime, na upit otkud mi žensko ime imao bih ispaljen nekakav glupi odgovor.
Elem, maloprije na pumpi oliti benzinskoj crpki omiljene nam domaće naftne industrije u vlasništvu Mađara odlučio sam platiti ceh debitnom karticom omiljene nam domaće banke u vlasništvu Talijana.
I dajem pumpašu karticu, on je provuče kroz onaj POS kao tajni agent kad upada u tajni laboratoriji koji se otvara na magnetne kartice. Doza opreza i straha u tehnologiju na licu mu se ne može skriti.
Ukucavam pin sad ja kao tajni agent koji upada u tajni laboratoriji koji se otvara na šifru. Na licu mi se ne može skriti moja sigurnost u ispravnost šifre.
Onih nekoliko desetaka sekudni kada POS uređaja komunicira sa centralnim serverom, uvijek provedem u razmišljanju da li imam dovoljno keša da platim ceh ukoliko server ne odobri transakciju po računu tekućeg računa.
Šta ja znam jel baš sad slučajno nestalo struje u Amsterdamu.
Tišinu razmišljanja prekine zvuk ispisa računa iz blagajne. A u to se baš ispisa i moje više žensko nego muško ime na zaslonu POS uređaja ili na zaslonu blagajne (nisam ni ja baš siguran kako to fercera).
Pumpaš se trgnuo vidjevši moje ime te poleti rukom da zaplijeni karticu (međutim ja sam bio brži pa je prije spremio u šlajbok), te onda autoritativno reče:
– “Čekaj, čija je ovo kartica?”
– “Moja, zašto?”
– “Aa… ma ništa…”
– “Zbog imena, jel?”
– “Da…!” – reče pumpaš sa glupim osmjehom, a ja pokupivši kavu i račun odem dalje svojim putem.
Life ain’t easy for a boy named Sue.
Na nostrifikaciji mojih srednjoškolskih svjedožbi, napravljenoj u Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke u Sarajevu tako piše da sam završila klasičnu gimnaziju u Slavonskom Brodu, republika Hrvatska.
Life ain’t easy for a boy named Sue.
Jednom prilikom na jednom seminaru u Brčkom dobio sam cimericu jerbo su u hotelu iz popisa učesnika mislili da sam žensko.
Nažalost, uspjeli su korigirati tu grešku i dodjelili mi cimera.
Life ain’t easy for a boy named Sue.
Slijedeći događaj nije iz mog života al je vrlo smješan.
Naš omiljeni bloger Vnuk, kojem ću otkriti prezime, pošto vidim da on ne štiti ljubomorno svoj pravi identitet na blogu, za razliku od mene, jednom je prilikom negdje tako na uvid dao svoje dokumente.
Djevojka pogledavši osobnu sva ozarena i zainteresirana upita:
– “Vnučec! Čije je to prezime?”
A on mrtav ladan, u svojoj maniri nekoć bahatog i arogantnog odgovori:
– “Moje.”
And if I ever have a son, I think I’m gonna name him
Bill or George! Anything but Sue! I still hate that name!
