Kako je moj drug Robica okačio svoj internet alter ego (zapravo derivacija njegovog imena i prezimena, za koju sam ja zaslužan) na vrata svog novog stana zajedno sa nicknameom svoje sudružice Kaache.
A mislim da sam već jednom pisao kako sam ja prije u studentskom domu skinio pločicu na kojoj je pisalo cimerovo i moje ime i napisao: “Noble place of Matko Willa & Jimbo Jonez”.
Direktor doma je onda dobio popizditis i, da prostite, jebo sve po spisku mom cimeru jerbo to je ozbiljna odgojno-obrazovna ustanova (mjesto gdje studenti spavaju) i da sve mora bit po PS-u (PS je inače skračenica za “Pravilo službe”, tvorenica nastala valjda nekad u mrskoj JNA ili u nekoj drugoj mrskoj instituciji mrske SFRJ, ali to vjerovatno svi već znate, ja sam to saznao tek relativno nedavno da to znači to pa eto ako još ko slučanjo ne zna…). I ništa vratili smo nazad staru pločicu (btw. moj cimer je zakasnio na predavanja jerbo se morao vratiti na četvrti kat vratiti službenu pločicu odobrenu od Uprave Doma), ali smo zato svima markerom dopisali raznorazne nadimke i to životinjske. A da ne bi sumnja za ovo zlodjelo pala na nas, tako smo nadopisali i sebi nadimke. Ipak naše djelo je bilo otkriveno a pretpostavljam da nas je odalo to što smo ostalim studetima davali nadimke tipaPjevac, Mungos, Jazavac i tako a nas dvojica smo bili Tigar i Zmaj.
Jednoj djevojci u domu je čak i prodao priču da se ja zovem Zmaj, kao po Jovi Jovanoviću Zmaju pa su me jedno vrijeme čak i ljudi pozdravljali sa Hej, Zmaje!
Nomina sunt odiosa, rekli bi stari Latini a ovo je samo nastavak na priču iz prošlog posta o imenima.
Uvertira o Mr. Bob Flyu našem omljenom begešaru zapravo počela je zbog tog što je on zaslužan za ovaj novi post.
Tako sjedim ja za svojim notebookom, upaljen mi MSN po običaju. Čitam blogove raznorazne i vijesti kad iskoči mesagge od našeg Robice:
čitam ti baš blog
Čitaj, čitaj mislim si ja…
kaš napisat nešt novo?
baš bi mogo napisat novi post…
Čuj čovjeka, baš bi mogo… pa mogo bi kad bi znao šta da pišem.
Pa si onda nešto danas mislim, pa i mogao bih šta, ionako sam većinu postova napisao nepripremljen, onako otvorim samo blog editor i kuckam kako mi misli lete.
Meni majko misli lete…
To inače pjeva onaj Sejo Pitić, iz vica idu Sejo Pitić i Mile Kitić, Sejo Pitić nosi pitu, a Mile Kitić nosi…
?
Pa jogurt.
No, da…
Neku večer sam sanjao užasno lud san. Čak sam i bio počeo pisati o tom snu ovdje pa sam onda razmišljao da je glupo, al evo ipak ću ga opričati u par rečenica.
Naime san počinje u afričkoj pustinji nekad u sumrak, puše vjetar koji nosi pjesak na sve strane, nebo je smeđe-crveno, zapravo kompletna perspektiva je kako kad fotografiju provučete kroz sephia efekt. I sad tako u sephia efektu ja sam na vrhu vojnog transportera, samnom je još dvoje vojnika (jedna djevojka i jedan momak). Obučen sam u pustinjsku uniformu na kojoj su prišivene oznake međunarodnog crvenog križa i UN-a. Ipak, mi nismo internacionalni humanitarci nego kvaziplačenička vojska. A ja sam zapovjednik tog mini-voda ili te mini-čete.
Stajemo u jednom selu i iz transportera izvlačimo dječaka koji ima svojih 8-9 godina. Ljudi su presretni, otac grli svog sina kojeg smo mi izvukli iz našeg transportera. Dječak i seljani su arapskog izgleda, pa pretpostavljam da je cijeli san smješten negdje u nekoj zemlji Magreba. Dakle negdje smo na sjeveru Afrike, zapadnom dijelu arapskog svijeta.
To da mi nismo humanitarci shvatio sam kada nam je otac platio za spašavanje svog sina jedinca.
U kovčegu.
U kojem je bilo puno paketa.
Kokaina.
Sephia perspektiva se mijenja u noćnu perspektivnu neke afričke metropole koja ima obrise zapadnjačkog grada.
Dvoje mojih vojnika sumanuto hoda po gradu i ulazi iz trgovine u trgovinu, iz butika u butik, iz butika na bazar nošeni na krilima kokainskog daha, a ja kao zapovjednik pokušavam svojim autoritetom zaustaviti ih u tom narkomanskom poletu.
Međutim moj autoritet je poljuljan činjenicom da oko vrata nosim paketić od nekih 200g kokaina, iz kojeg stalno šmrčem i trljam si bijeli prah po zubima.
– “Ljudi, mi to nikad nismo prije probali, neće ovo na dobro izaći!” – uporno sam vikao sve češće i sve jače šmrčući u nos sa palca buržujsku drogu.
Na kraju svo troje smo u jednom butiku, bijela lica od kokainskog praha, kao radnici u mlinu kada su obijeljeni brašnom.
Tu se noćna perspektiva afričke metropole prekida, a ja se budim zbunjen u svom stanu u Slavonskom Brodu.
Afrički kontekst sna je preuzet vjerovatno iz činjenice da sam se dan prije prisjetio filma “Lord of the War” sa Nicolasom Cageom (genijalan film, fyi) u kojem glavni junak Yurji Orlov harači po Africi dok šverca oružje. A tu je i kokain upleten s vremena na vrijeme (brat mu je postao na jednom od njihovih švercerskih puteva junkie, upravo tako što su umjesto u čvrstoj valuti bili plačeni kokainom).
Iako je ovaj san dosta uznemirujuć (u par sekundi koliko traje san, ja sam od plačenika postao narkoman), svidio mi se jerbo je bio živopisan i pun detalja. Da bi film bio dobar, ne mora biti lijep, nije li tako?
I da završim ovaj post sumnjive poente i fabule, iskoristit ću riječi country legende DAC-a, koji u Rebel Meets Rebel, pjesma Cowboys Do More Dope kaže:
Listen up, people
Don’t take the purple acid
You’ll have to get down off them towers
Cheers i recite ne drozi!
