Dr. Gaduru poznajete iz nekih mojih blogoštovnih štiva. Za one koji ne znaju Doc Gaduru, reći ćemo ukratko da je to novopečeni veterinar, kralj cinizma i moj prvi sarajevski cimer. Eto to je dovoljno.
Da i vjerovatno je bitno napomenuti da je uz to što je kralj cinizma i neokrunjeni baksuz-car (vjerovatno mu je to kazna za sve njegove ljuto-otrovne opaske i komentare).
Uglavnom, jučer oko 18h zvoni netko na vrata, mislim si ja tko je sad, da nije poštar, ali otkud poštar sad u 18h? Možda je baba inkasatorica za TV pretplatu? I uglavnom pitam se ja tako dok nisam odradio cijeli skop slavenske antitetze pa otvorim vrata. Kad na vratima nije ni poštar, ni baba-inkasatorica i ostale ličnosti iz moje slavenske antiteze već ono – Doc Gadura, glavom i obrijanom bradom.
Moj sarmasti pas imena Tomo odmah zagrmi na Doc-a (Dr. Gadura je inače njegov osobni veterinar pa se baš i ne vole) a Doc sav u berzerku izjavi: – “Meni se uvijek mora neko sranje u životu dogoditi…”
Putovat iz Slavonskog Broda za Sarajevo je podosta veliki problem. Ima par opcija, a jedna od opcija je autobus koji iz bele nam metropole Zabrega putuje put crne Zenice. Taj bus stane u Brodu na Savi, gdje se potom ukrcate i ondak se vozite do Zenice. U Zenici pak čekate nekih 45 minuta na zadnji bus koji vozi prema šeher Sarajevu. U nekoliko navrata i sam sam tako putovao dok jednom nisam došao na knap da uhvatim zadnji bus prema šeher Sarajevu.
I onda sam shvatio da bi mi se jednom moglo dogoditi upravo to da okasnim na zadnju vezu prema šeher Sarajevu. A baš prenoćiti na ulicama Zenice mi se nikako ne čini primamljivo s obzirom na noćni background tog grada na rijeci Bosni. Kriminal, sandžačko-albanski narko milje i ostalo… Fala ljepo.
I ondak sam prestao putovati tom opcijom.
Međutim, Doc Gadura je nadobudno kupio kartu za Zenicu i dogodilo se ono što se ne događa često ali se dogodi. Naime autobus prijevoznika Kantić (kakvo znakovito ime, moram pripomenuti) je negdje na autoputu Zagreb – Lipovac (ex. Brotherhood – Unity) jednostavno otkazao poslušnost.
I dogodilo se to da je autobus kasnio preko sat vremena, čime je čovjek naravno izgubio vezu za Sarajevo iz Zenice.
Vrati se na šalter da vrati kartu, kadli konj bi reko, kobili se nado neće mu teta beta na šalteru vratit pare.
Ne može to, kasne ionako svi autobusi iz Zagreba.
Doc Gadura pak, istražiteljski prošnjofka po peronima gdje ugleda liniju Zagreb – Tuzla. Dođe do čika šofera i pita: “Oprostite jestel vi došli na vrijeme?”
Došo.
Ode do šaltera i da prostite skrši sve teti beti na šalteru. Ona se počne izvlačit na nekakve zakonske norme o povratku novca za kartu, la-la-la i Doc. Gadura napravi scenu na šalteru da je teta beta na kraju morala vratiti pare.
Međutim rekla je da mu neće prodati kartu za Sarajevo za bus koji ide u 19h.
Tako je Doc. Gadura došao po mene, ja sam mu kupio kartu a on mi je zdušno platio pivo na kolodvorskoj birtiji.
Sad dali je on sretno doputovao do Sarajeva, to ne znam.
Caka je u tome što sam kartu, koja je međunarodna, morao kupiti na svoje ime. Iako se ime ne provjerava gotovo nikad, on kakav je peh, mogli bi ga tražiti da provjere.
Međutim, ja sam iz novčanika iskopao svoju prastaru iksicu, dok sam bio hrvatski student, pa sam mu rekao da to pokaže ukoliko ga zatraže ikakav dokument u autobusu.
Jedina poveznica između mene na toj slici i njega u realnosti je možda eventualno boja kose. Međutim, tko uopće liči na sebe na slikama za dokumente?
Kažu da kad počneš sličiti na sliku iz putovnice, krajnje je vrijeme da otputuješ negdje.
Ova cijela priča me podsjetila ne jednu moju životnu epizodu od prije nekoliko godina.
Drug Srcolovac i ja smo otišli put Zagreba kupit nekakvu gitaru. Na struju. Sad se ne mogu baš najbolje sjetiti jesmo li je tad kupili ili nismo.
Al uglavnom idemo mi kupit gitaru. Na struju.
I sad, kako to provincijalci rade, dođu u metropolu nekad sabah zorom tako smo i mi došli nekad ranojutro da možemo hodati po glazbenim šopovima i kave ispijat.
Mi smo sav posao obavili nekad do ranih poslijepodnevnih sati i sada je bilo vrijeme da se nahranimo i okrijepimo.
I odemo mi u moju tada u moju omiljenu zagrebačku destinaciju – Pivnicu Medvedgrad.
Naručim ja grah sa rebarcima i popijem jedno sto zlatnih medvjeda i jedno pedeset crnih kraljica od litru i idemo mi kao dalje. Moram napomenuti da je bio mjesec kolovoz. I izađemo van tamo na tramvajsku stanicu na Savskoj, ono sunce ljetno opalilo na mene, a ja se preždero one grašine i opijen onim pivom počeo sam se znojit ko blesav. Ne moram ni spomeniti da sam izgledao u roku od tri minute kao klošar koji se nije otuširao od Univerzijade.
I tako smo još obišli par zagrebačkih destinacija, popili po koji hektolitar piva još i idemo na kolodvor hvatat vlak za Brod.
Nekad prije rata je bio vlak oko 19h za Brod, kojeg sam ne znam ni ja kako zapamtio… Naravno da tog vlaka već godinama nema. Al šta zna seljak.
I uglavnom dođemo mi na stanicu – vlaka nema. Idući vlak ima u ponoć i ide za Bitolu ako me pamćenje dobro služi.
Od pola sedam pa do pola ponoći, Srcolovac i ja smo sjedili u kolodvorskoj birtiji i trusili Žuju za Žujom.
Naposljetku se u ponoć ukrcasmo u vlak i zaspemo umorni od hodanja po metropoli i uspavani pivama.
– “Ej! EEEJ!! Diž se! U Vrpolju smo!” – budi mene Srcolovac, a ja sav nikakav pojma nemam ni gdje sam ni šta sam ni kako sam. Nekako sam se sjetio sa putujem nazad kući pa mu samo odbrusim:
– “Dobro, probudi me kad budemo pred Brodom…” – i okrenem se na drugu stranu.
– “Ali čovječe, mi smo u VRPOLJU!!” – reče on u panici, a ja počeh po glavi vrtiti geografiju Brodsko-posavske županije. Vrpolje. Brodsko-posavska županija. Aha.
Uf.
Pa to je…
Istočno…
Od Broda…
Što bi dalo naslutiti…
Da smo prespavali Brod.
U nanosekundi obojica smo se pojavili pred ulazno-izlaznim vratima vlaka, međutim već je bilo kasno jer je vlak napustio stanicu u Vrpolju.
Stojimo nas dvojica i gledamo kako vlak samo šiša kroz seoske stanice (vlak za Bitolu je inter-city vlak).
Kad odjednom se pojavi veliki neonski znak.
VINKOVCI.
Ajde dado ajde de
hajde idemo u Vinovce
Da trošimo novce
3 ujutro, vinkovački kolodvor. Pa baš i nije nekakav prizor.
Prilazim šalteru (i sad napokon počinje dio priče vezan za gornji dio posta, doi!) kad tamo neka teta beta nadrkana na šalteru.
– “Dobar dan…” – pozdravih, a ona mi odbrusi:
– “Dobro jutro!!”
Pojedi si ga ako ti je dobro, pomislih, al ipak pozdravim po njenom:
– “Dobro jutro… oprostite, kad ima prvi vlak za Slavonski Brod?”
– “Pola šest, putnički.”
Pogledam na kodovorski sat koji je otkucavao 3. Dakle još dva i po’ sata. Osvrnem se da vidim imali kakva birtija ili nešto… ima, al naravno ne radi. Jedino mi pade u vidokrug mjenjačnica “Boso” na kojoj je bila nacrtano sto dojčmaraka s likom Carle Schuman (da, da, Carle Schuman).
– “Dobro… dajte nam dvije karte za Slavonski Brod.”
I teta beta tamo nakuca karte i reče neku cifru. Srcolovac i ja se pozbrojismo i uvidimo da nam fali ravno dvije kune za karte. Naravno kad smo popili rijeku piva u Zagrebu.
Dam ja onu sirotinju što smo nagrebali iz novčanika.
– “Evo gospođo, fali nam dvije kune..”
– “Ne zanima me” – odbrusi mi i zatvori prozor šaltera.
Sunac ti tvoj.
Izvuče Srcolovac tada iz novčanika 100 plavih dojčmaraka (išli smo kupovat gitaru na struju ako se sjećate).
– “Gospođo, evo imamo njemačkih maraka…”
– “Nije ovo mjenjačnica!” – opet zalupi
Kuckam opet po šalteru
– “Evo gospođo uzmite sve pare, samo nam dajte kartu!”
– “Ne može!!!”
Nemreš belivit.
Okrenem se prema mjenjačnici koja nije radila.
Carla Schuman se tajanstveno smješi.
Ispod piše: Ulica Hansa Dietricha Genschera.
Eh…
Danke Deutschland.
Očajni smo lutali po peronima, kad ja ugledah nekog mladića.
– “Dečko, imaš dvije kune?” – priđoh mu, masne kose, oznojen u 3 ujtro, ispod pazuha na majci skorene fleke od znoja. Zadah piva. Podbule oči.
Dečko u strahu da kovanicu sa naslikanom ribom.
Vratim se do gospođe, kupim karte.
Ona mi ih proda.
Uzmem karte, spremim u novčanik. Ispružim šake kao Rocky Balboa zvani Pastuh prema gospođi.
Sa zanimanjem je gledala u mene.
– “Gospođo…” – rekoh joj, iz šaka iskoče srednji prsti i ja joj sočno opsovah.
Došli smo u Brod i skontali da smo ravno 24h izbivali iz grada.
