Kažu da je vjeovatnost dobitka na lutriji jednaka onoj da vas pogodi grom. Ili munja. Nikad ne znam šta pogađa ljude a što se vidi. Odnosno što se čuje a što se vidi… Mislim da je munja kad bolje razmislim. A kad te pogodi kao da je bitno jel munja il grom.
Nego… srećom ja sam bio jako traljav iz matematike, a i mislim da mi nismo imali kombinatoriku tako da mene ta statistika uopće ne zabrinjava. Ja ne odustajem od svog broja dok igra traje.
Počeo sam igrat lutriju. Bingo da budem precizniji. 14 milijuna kunića. Ovdje u Bosni 300 iljada maraka. To je skoro milijun i po’ kuna.
Nidžo kaže da je Bingo za babe. On je više old-school čovjek za Loto 7/39. Ja ne znam… na Bingu je veći dobitak a i ne moram se mučiti s brojevima. Kupim onaj Bingo listić i onda sjedim pred TV-om i zaokružujem brojeve u nadi da će me opalit koji milijončić da si napokon mogu kupit auto. I web-cam. A, da…
Inače ne dobivam na igrama za sreću. Al ne žalim se. Ne mogu se žaliti kad rijetko sudjelujem u raznoraznim nagradnim igrama. Ima ljudi kažu: – “Ma joooj, neće mene, nikad ja u životu nisam ništa dobio…”
Pa naravno da nisi kad nikad ništa ne igraš. Kao da će ti se jedan dan na vratima pojaviti netko i reć: – “Dobar dan, evo vam kvadrilijoni kuvajtskih dolara.”
Zapravo kad razmislim dobio sam jednom. I to drugu ili treću nagradu na rješenju iz križaljke. Rješenje je bilo Whoopi Goldberg, ja sedmi razred, križaljka u Modroj Lasti. Nagrada nekoliko kemijskih i par blokića…
Sam se sebi čudim kako me pamćenje služi. Sjetio sam se što je bilo prije 100 godina, a ne mogu se sjetit šta sam jučer ručao. Kao stari ljudi kad posenile. Ne znaju po što su krenuli kad se ustanu, al zato se sjećaju pjesmice koju su napamet naučili u 2. osnovne. Za cara Jozefa.
Mora da sam i ja ostario.
Sjetio sam se ipak. Ima jedna stvar na kojoj dobivam gotovo redovito kad god igram. Sportska kladionica.
Naime ja nisam sportski fun. To mi je ovako jedna mana. Ne razumijem se u sport nikako. Jednom sam rekao da mi je Lothar Matthaus najbolji golman svih vremena i uglavnom… otad ne raspravljam o sportu. Ne pratim ga nikako. Gledam ovako svjetsko prvenstvno to volim gledat. Jer onda stalnom mogu vikat: “Pucaj, pucaj!”
A kako ne pratim sport isto tako i ne igram kladionicu. Al ipak s vremena na vrijeme se opkladim.
Evo recimo kako to ide. Jedna crtica.
Došao Nidžo kod mene u Sarajevo. A on je pasionirani kladitelj (jel se tako kaže.. ako je kladioničar onaj što drži kladionicu? Well, never mind…) i tako šetamo mi negdje ko’ zna gdje smo išli, na ćevape vjerovatno, gdje bi išli? I šetamo mi tako, prolazimo pored kladionice kad kaže on: – “Ajde da se opkladim!” Ajd.
I uđem ja s njim u kladionicu i gledam njega. On tamo gricka onu olovku, lista one tablice liga azerbejdžanskih, pravi kalkulacije, slaže neke kombinacije 9 od 12, sisteme, remi na poluvremenu, pobjeda domaćina na kraju, koji će prvi igrač prdnut na terenu… Zadao se on u onaj listić, šara tamo, križa, kombinira. Kao Nik Praskaton. Valjda zato što mu je imenjak.
Ondak mislim si ja, pa ajd da se i ja opkladim, jedno dvije markice da upaltim kad sam već tu.
Ali kako se ja ne razumijem u to ništa, ja uzmem fino listić i olovku, pišem utakmice i timove koji mi se svide i onda samo kraj šifri utakmici dodajem 1, 2, 1, 2… il kako mislim i kako mi se oni koeficijenti svide.
I uglavnom uplati on svoju kombinaciju, ja svoj listić.
Navečer sjedimo kod mene u sobi, ja gledam TV, on sjedi pred kompom i prati lajv razultate. Križa one listiće, psuje.
– “Pao! De da vidim tvoj listić!”
Ja i zaboravio da imam listić. Predam mu listić, a on ga studiozno pregledava.
– “Milan… prošo, Teplice…. prošo, hm-hm… prošo si sve!”
– “Kolko je to?”
– “Pa… jebi se. 156 maraka.”
A meni onaj znak dolara u očima.
I tu staje priča. Podignem lovu, novi listić ne ispunjam dok Nidžo opet ne dođe za koji mjesec.
Nema razloga. Valja bit skroman. Pa uzet 150 kermi svakih 6 mjeseci. Nego ih potrošiti kroz 6 mjeseci a ne zaraditi ništa.
Jučer sam bio u Mercatoru, išao sam kupit izolir-band i uplatit Bingo. Uvijek kad idem u Mercator, imam taj običaj, da dođem na onaj štand BH Lutrije i da kupim par onih instant lutrija. Jerbo imam san da ću dobit nekih 50-100 maraka, i onda ću ušetat u samoposlugu i sve to, da prostite, razjebat na hrpu buržujskih stvari. Kupio bih recimo kilu papaje, hobotnice, dagnje, bocu uvoznog crnog piva, neki švicarski kačkavalj… Baš ih onako uludo buržujski potrošit.
Međutim to se nikad nije dogodilo.
I tako dolazim na onaj štand.
– “Dobar dan, daj te mi Bingo listić…” – i gledam u novčanik, vidim novčanicu od 5 maraka – “i pet ovih instant lutrija po marku!”
Grebuckam po onim srećkama, i osvojim na dvije instantice po marku, uzmem još dvije srećke i dobijem naravno ništa.
Bio je samnom i Karajlić i sad gleda u mene onako kao što sam ja gledao u Nidžu u kladionici. Izvadi marku, pruži ženi i kaže: – “Jednu srećku!”
Grebucka on srećku, grebucka – marka!
Uzme za tu marku još jednu srećku.
Grebucka, grebuca – dvije marke!
Uzme dvije srećke i grebucka te dvije. Na jednoj padne, na drugoj dobije 5 maraka. Pruži ženi srećku, a ona njemu, uzevši srećku: – “Još 5 srećki?”
A on pruži ruku u onom show-me-the-money položaju i samo kaže:
– “Pare!”
E tu moja kladiončarska logika ne bi upalila. Ja bi sigurno uzeo pet srećki. A on car – za marku dobio 5, platio piće i sretan.
Treba valjda i znat igrat.
