Fasciniraju mi nacionalni i regionalni stereotipi. Iako su stereotipi opasni i često su u službi zla, kao što je vidljivo iz nedavne nam povijesti, oni veseli stereotipi su mi uvijek bili zabavni i svojevrstan način raspoznavanja konteksta.
Recimo ja sam imao ideju da ovaj blog preimenujem “Slavonac u Sarajevu”, a dizajn bi bio vesela kombinacija bosanskih i slavonskih detalja gdje bi dominirala fotografija mene u onoj šokačkoj obleki, s onim čizmicama, šjerokim hlačama, neizostavnom šokačkom jankelom, na glavi nahero onaj veseli šokački šeširić s trobojnicom. I tako u šokadija-outfitu sjedim na Baščaršiji, u pozadini sahat-kula i munara Careve džamije. Sjedim i jedem ćevape.
A ispod veliki natpis:
SLAVONAC U SARAJEVU
Bolje fotografije da poprati naslov valjda ne bi bilo.
Iako ja u životu nisam nikad obukao šokačku nošnju. Nije da ne bih… nemam je, nisam imao priliku, nisam bio nikad u KUD-u (iako sam bio tamburaš dugi niz godina).
Moja genijalna ideja na kraju gimnazije bila je da se obučemo u Mađare.
Vjerovatno bih trebao napomenuti brodski običaj norijade, pošto sam skontao da to dosta gradova nema. Daklem zadnja tri dana škole, svaki razred se obuče u isti outfit i onda tako paradiraju gradom intoksinirani alkoholom.
Ne razbijamo tramvaje i ne gađamo se brašnom.
Tramvaja nemamo a brašno je skupo.
I onda tako svake godine krajem svibnja po gradu možete vidjeti mlade ljude pred ispitom zrelosti kako paradiraju pjani gradom obučeni kao robijaši, doktori, policajci, vojnici et cetera.
A da se ja vratim na priču.
Uglavnom moja ideja je bila da se obučemo u Mađare!
Kolektiv je prvo upitao kako bi trebalo to izgledat da se obučemo u Mađare.
Jednostavno!
Daklem nosimo svi šlape one nogama na kojima imamo dokoljenje, turbo klatke hlačice i nosimo korpe u kojima imamo slame, kobasice i paprike. Vaykrem po želji.
Prijedlog je bio odbijen.
Bili smo obučeni kao kromanjonci na kraju.
Ono što me posebno oduševljava je stereotipni prikaz Slavena u američkoj kulturi.
Slika broj jedan – masni proćelavi nadrkani debeljko u potkošulji, s naravno uvijek dogorjelom cigaretom u ustima.
U masi američkih filmova se ova stereotipna slika proteže.
Landlord (jel se tako kaže/piše?), odnosno vlasnik stanova koji živi u prizemlju, koji je uvijek mastan u faci, proćelav, uvijek se nešto dere i pizdi kako mu glavni lik nije platio najamninu zadnja tri mjeseca. Žena u pozadini maše oklagijom a on s tvrdim poljskim naglaskom se dere na nju da se vrati u kuhinju i da skuha više taj paprikaš.
Andy Sipowitz je takav jedan lik.
Iako, koliko se ja sjećam NYPD Blue-a, nije pušio (od 90-ih jednostavno ne može proći da glavni lik puši, osim valjda u Sex i gradu) bio je prava stereotipna slika newyorškog Poljaka. Stock & baldy, i uvijek namrgođen a pogotovo popizdi kad mu netko prisere na poljsko podrijetlo. Ne diraj Slavenu domovinu.
Najbolje od svega je to što je Denis Franz, koji glumi lik Andya Sipowitza – Njemac.
Idealna kombinacija za Poljaka.
Slika broj dva – žuti Rus.
Žuti Rus, odaje ga kosa boje bakerenih zavojnica s generatora Lade. Tvrd naglasak i ima majcu na pruge kao da je jutros ispao iz Crvene mornarice. To je mladi Rus.
Najbolja slika je Russian iz Punishera.
Slika broj tri – stari Rus sa bradom, stari komunjara i u većini slučajeva na glavi šubara. Naravno, tvrdi ruski naglasak sa prenaglašenim “R”.
I samo je jedan čovjek idealan za tu ulogu a to je naravno naše gore list, one and only – Rade Šerbedžija!
Jednostavno hollywoodski blogbuster koji ima lika Rusa, mora imati Radu Šerbedžiju.
Ruski general u Space Cowboys – Rade Šerbedžija
Ruski mafijaš u Svetcu – Rade Šerbedžija
Eksnetrični Slovak koji vozi Škodu (Eurotrip) – Rade Šerbedžija.
Inače, Eurotrip je prepun nacionalnih i regionalnih stereotipa.
Počesto gledam na National Geographicu Air Crash Investigation. To je serijal u kojem se istražuju velike avionske nesreće i dosta je zgodno napravljeno. Ima dosta dobru rekonstrukciju napravljenu gdje vidimo pilota u avionu kako pilotira, putnike, zračnu kontrolu na tlu, a kako NG ima zavidan budžet dobro je napravljena i kompjuterska simulacija zrakoplova u zraku. Skoro ko pravi.
Uglavnom, jučerašnja epizoda ACI-ja je bila i povod za ovaj post. Naime, jučer su rekonsturirali avionsku nesreću iz travnja 1994. – let IFO21.
Let IFO21 je let aviona Boeinga CT-43 američkog zrakoplovstva koji je vozio službenu trgovinsku misiju SAD-a iz Tuzle u Dubrovnik.
Te nesreće se sjećam onako kroz maglu, zato što je to bilo prije 13 godina, a uz sve to ja sam tada i bio klinac ali sjećam se da je to bila udarna vijest u ono doba.
No dobro.
Uglavnom rekonsturkcija ide, mladi i nadobudni pilot vozi službenike u avionu preko Bosne u Hrvatsku nekim ludim zacrtanim sigurnosnim koridorima. I sad prikazuju kontrolu leta na Ćilipima.
U nekoj prostorijci okružen nekim prapotopnim instrumenima sovjetskog porijeka sjedi kontrol koji navigira let IFO21.
– “Aj-e-fo tventivan, aj-ef-otventi van ju ar klir tu lend. Aj ripit…” – viče u nekakav mikrofon lik koji je… proćelav, mastan, u nekoj majci kao da se obukao u Szehenfehesvaroshu ’72 na pijaci i uz sve to… naravno puši cigaretu! Da… iako je proćelav, ima nekakvu fudbalerku na potiljku. Pravi Slaven.
Umro sam od smijeha. Najbolje od svega toga je što su dva kontrolora leta (kasnije se drugi pojavio) real McCoy Hrvati. Prvo sam mislio da su neke američke glumce našminkali, ali kad je jedan od kontrolora uhvatio narančasti telefon da nazove kontrolu leta u Zagrebu na tečnom književnom hrvatskom je izdiktirao da nemaju više kontakt sa zrakoplovom američkog zrakoplovstva.
Nisu ga na radaru izgubili.
Nisu mogli, 1996. nisu imali radar u Dubrovniku. Odnosno Ćilipima.
Jednostavno su izgubili radio vezu.
I onda dramatika! Tan-tan-tan glazba i close up cigarete koju kontrolor panično puši. Dramatika živa.
Uglavnom našli su avion koji se pizdeknio na brdu prije aerodroma i tu sad imamo rekonstrukciju potrage za preživjelima.
Moram priznat da su se baš potrudili oko tih detalja. Policajci sa autentičnim hrvatskim uniformama, jedino što su vojnici (koji su imali regularne hrvatske oznake) imali malo too-fancy odore za HV. Onako američke s onim finim šljemovima. Iako, možda je i HV imao tada te odore, nisam upućen u to.
I onda izjava, čini mi se, policijskog načelnika MUP-a Dubrovačko-neretvanskog. Uglavnom neke face u dubrovačkom MUP-u u to doba. I sad kako to ide u dokumentarcima, on priča na svom jeziku a prijevod govori komentator na engleskom. I sad da je recimo nesreća bila u Gruziji, ja ne bih ni skužio paradoks, ali kako je ovo bilo hrvatsko, skužio sam zanimljiv detalj.
Naime, komentator govori engleski sa tvrdim slavenskim naglaskom. Ne hrvatskim (da, i Hrvati imaju čudan nagalasak kad pričaju engleski, ma koliko mi šutjeli o tome) nego ruskim. Kao da komentator nije mogao govoriti british-english.
Međutim nije to bezveze. Jednostavno komentator koji prevodi s naglaskom jasnije daje predodžbu da se radi o strancu koji daje izjavu. Al jel ruski ili hrvatski naglasak… gledatelju u Britaniji ili SAD-u stvarno nije bitno.
Tu se vraćamo i na kontrolore leta – iako bi možda to nama gledateljima iz Hrvatske izgledalo uvredljivo trpat nas u taj koš stereotipa o Slavenima, krajnjem gledatelju taj stereotip dočarava bolje kontekst situacije.
Za primjer… da je nesreća kojim slučajem bila, recimo negdje na Bliskom Istoku. Logično bi bilo za očekivat da bi kontrolor leta imao nekakvu bradu i turban na glavi il nešto tako…
Ali scenaristi nisu poštedili zato ni pilota.
Do nesreće je došlo zbog greške pilota.
Pilot je bio mlad i neiskusan, a da bi bolje dočarali lik mladog i nadobudnog pilota, stvorili su sliku mladog zelenog američkog marinca. Plavooki Yank, sa kratkom plavom kosom koji konstanto žvače žvaku kao da mladi kauboj koji žvače duhan na teksaškom ranču. Prenemaže onu žvaku po labrtama i priča s tvrdim južnjačkim naglaskom. Kao da je ispao iz Kubrickova Full Metal Jacketa.
Sve u svemu, National Geographic se držao do najsitnijih detalja (nije bilo gluposti da je pisalo Dubrovnik na ćirilici, ili da je bila sovjetska ikonografija kao na masi filmova koji se bavi balkanskom problematikom gdje naprave sav mogući i nemogući mischung istočnog bloka, pa ipak je to NG).
A ovi sitni stereotipi… čisto da se bolje dočara kontekst.
Kad ja razmišljam, ja da sam bio scenarist, kontrol leta bi bila ona žena u konavoskoj nošnji pošto mene to asocira na dubrovački kraj.
Ništa čudno za mene…
Kontrolor leta u Osijeku bi tako sjedio sa šeširićem s trobojnicom na glavi, rezo bi slaninu i jeo čvarke a dramatiku bih dočarivao grčevitim potezanjem rakije iz čokančića.
Za tu ulogu bih naravno uzeo Ivu Grgurevića, ili još bolje, da je živ, pokoj mu duši – jednog i neponovljivog – Fabijana Šovagovića.
