Petica i mala pljeska s kajmakom.
Nisam imao prigodnu fotku za ovaj post, a ova mi se činila zgodna za one koji neće čitat već će samo sliku pogledat.
Ćevapbdžinica Mrkva, Baščaršija
Danas sam imao pauzu između predavanja i sad da, ne daj Bože, odemo učit, odemo mi fino u birtiju.
Ima jedan zgodan birc, relativno nov, konobar nas je već zapamtio. A volim to kad me konobar zapamti. S vrata je uslkao da imam dnevnu ponudu za kladionicu. Sjeli smo, on se naviri preko šanke pa reče:
– “Produžena kava s hladnim mlijekom, kratka kava s mlijekom, mineralna i čaša vode?”
– “Yo!” – odgovorih mu, a on se za koji trenutak pojavi s tacnom i narudžbom.
Ode do šanka, donese tri prazna listića, olovku i bilten kladionice.
– “Evo ti i ovo…”
– “Bome, ovo se zove usluga… nego bilten mi ne treba, ne razumijem se ja u sport a i ne kladim se inače. Ovo je samo razonoda za ubit vrijeme”
– “Ok.” – reče i povuče se nazad za šank.
I tako sjedimo kolega i ja, zadali su u dnevnu ponudu, ja tražim najduža imena u mađarskoj ligi na koje ću se okladit. Taman smo mi ispili svoje i pozovem ja konobara da nam da po još jednu, konobar krene prema kafe-apratu kad upada neki dečko u birtiju, onako vidno popit što bi se reklo
– “Konobar! Vako… daj nama po još jednu, daj kafani piće, ti šta piješ i vrati ono zadnje što je sviralo pa ponovi!”
Konobar posluži nama našu narudžu, nakon što je opslužio momke vani na terasi pa reće:
– “Ovo je od momaka vani. Dobili su otkaz pa časte.”
Jebiga, valjda je tako u Bosni kako je sve naopako. Častiš kad dobiješ nogom u guzicu a ne kad te zaposle.
Laprdali kolega i ja, popili kavice i taman kad smo odlučili da krenemo, upada onaj momak opet.
– “Deder naplati! I daj momcima šta piju!”
– “Momci?” – reče konobar, a kolega i ja u glas:
– “Ma ništa, fala, već smo popili, a idemo mi sad!”
Dečko onaj, vidno popit tada zagalmi na nas:
– “Naljutit ću se na vas ako ne popijete nešto! A prvi put vas vidim…”
Mislim si ja, jebiga ak je tako:
– “Miner..” – kad prekine me kolega:
– “Daj neku rakiju!”
Kad je bal nek je maskenbal. Ne dobiva se otkaz valjda svaki dan.
– “Daj lozu!”
Onda nam se požali dečko, koji imao ovako karakterističan brdski naglasak, kako je došao prije 10 dana u Sarajevo, kako se eto tako slučajno napio još večeras (sinoć, op. a.) pa je izgubio ključeve od auta u tu negdje u blizini i onda ga je jutros šef najurio pošto nije mogao raditi. Posao mu je bio da razvozi radnike (svojim autom), a kako nije mogao jutros voziti radnike na posao jer nije mogao ući u auto, šef ga je najurio nakon deset radnih dana.
A nije ga se nešto Sarajevo ni dojmilo… znao je samo gdje mu je stan i rutu do posla.
Druga kafanska priča.
Nidžo nam je bio par dana u gostima kod nas.
I sinoć odošmo kao popit neko piće, šta ćemo, gdje ćemo kaže Nidjo – ajmo u Avaz.
Avaz, odnosno Radon plaza je fensi-šmenski buržujski hotel koji na vrhu svog nebodera ima rotirajući restoran. Ono sjednete i okrećete se pa možete kao gledat Sarajevo oko sebe.
Prvi, a i do tada zadnji put sam bio na svoj rođendan, što sam ukratko i opisao u jednom postu.
Najveća fora je bila kad je konobar trčao s mojom torbom do našeg stola, jer je torba ostala na prozoru, a mi smo odfurali metrima daleko.
– “Jel ovo vaša torba?”
– “Jes.”
– “Izvolite” – i preda mi torbu
Naime, ja kako sam došao gore, stavio sam torbu na prozor ne skontavši da je prozor fiksan a da smo mi mobilni odnosno podložni nemilosrdnoj rotaciji.
Uglavnom moja torba je uspjela doplivat do nekakve delegacije koja je imala radni ručak. Poslovni sastanak ili nešto slično.
I uglavnom, Nidžo radi u jednoj tvrtki u Zagrebu, neću je reklamirati, samo ću reći da ju ja nazivam Njemačka čizma imperijalizma, i ima, u odnosu na nas uboge studente – buržujska primanja.
I sjedošmo mi u taxi (nikad se ne vozam toliko taksijem kao kad Nidžo dođe u Sarajevo), a on nas dofura drito pred Hotel.
Izađem iz taksija i pravo zakoračim na crveni tepih. Ko’ da sam u Cannesu.
Upadamo u hotel, kraj nas prolazi neka delegacija u finim odijelima, lapradaju nešto na arapskom… Da me netko teleportirao u tom trenutku, pomislio bih da sam u Emiratima u nekom fensi hotelu.
Hvala Bogu, pa smo naučili koristiti lift od prošli put. I popnemo se gore u restoran, izleti konobar odmah:
– “Da, izvolite kako vam mogu pomoći?”
– “Popili bi smo piće, pa nam treba jedan stol…”
– “Oh da svakako… evo izvolite, stol broj 10… “
Sjedošmo, a ja ovaj put svoju torbu odložih na slobodnu stolicu pokraj sebe…. još bi mi falilo da se opet obrukam.
– “Izvolite…” – reče konobar, a ja
– “Molim vas produženu kavu s hladnim mlijekom i… da li slučajno imate Colu light?”
Cola light je egzotika u bosanskim kafićima. Pa i kod nas više-manje. Al pošto si kontam kako je ovo ultra buržujsko mjesto, onda imaju i colu light.
– “Da, imamo Colu light…”
I posluži nas konobar, makne REZERVIRANO karticu sa stola i Nidžo i ja se upustimo u raspravu.
I to vrlo fensi raspravu. Religija, filozofija i na kraju politika.
Nemoš doć u Radon Plazu i sad laprdat o guzicama i sisama i koječemu. Pa jel nije?
Taman se mi zadali u raspravu kad kraj nas prođe u pratnji konobara Miroslav Lajčak.
Ukoliko ne znate tko je Miroslav Lajčak kratki info. Miroslav Lajčak je slovački diplomat, sada trenutno na funkciji Visokog predstavnika Međunarodne Zajednice u BiH. Visoki predstavnik je alfa i omega u BiH. Ima ovlasti gubernatora i može smjenit kog hoće i može donijeti odluku koju hoće. Alfa i omega Bosne. I Hercegovine.
A taman nekako je baš tema bila buduće uređenje Bosne. I Hercegovine.
Predložio sam Nidži da ga pozovemo pa da tu na stoljnjaku malo prekrojimo Bosnu. I Hercegovinu.
Mislim kad je već čovjek tu.
I tako nakon što smo popili pićence, onako intelektualno uzdignuti, ja se baš ufurao u taj buržujski film, Nidjo ode da plati kad jedan konobar sa strane:
– “E momci, kako je igrao Inter!?”
E jebiga majstore, zasro si i šefa i stanicu.
Vratili smo se kući u škripavom trolejbusu.