Gledao sam neki dan 5 sezonu serije King Of The Hill.
Peta sezona započinje zanimljivom epizodom koja se bavi predsjedničkim izborima u SAD-u. Prvim nakon odlaska Williama Clintona. Anyhow, protagonist serije Hank Hill koji se bavi inače prodajom propana i propanskim aksesorarima, čvrsto je odlučio svoj glas dati teksaškom senatoru Georgu W. Bushu. Što naravno i nije čudno s obzirom na Hankov politički profil, kao i njegov socijalni background (metodistička teksaška obitelj).
I uglavnom na predizbornom skupu Hank Hill se rukuje sa George W. Bushom na što ostaje blago rečeno razočaran zato što George W. Bush ima mlohav stisak ruke.
I tu nastaju problemi, Hank smatra da osoba s takvim stiskom ruke nikako ne može biti budući predsjednik SAD-a jer rukovanje odražava karakter osobe.
Njegovi prijatelji se ne slažu s tom konstatacijom na što on kaže:
“To nije trivijalno! Ovaj čovjek bi mogao biti sljedeći vođa slobodnog svijeta. Preplavit će nas luđački diktatori trećeg svijeta kada saznaju da naš predsjednik nema dovoljno snažan prst da stisne dugme!”
Slažem se s Hankom. Na ovo da stisak ruke odražava karakter osobe.
Ako se rukujem s nekim, a taj netko ima mlohav stisak mrtve ribe gotovo odmah se razočaram. Pogotovo kad upoznajem nekog.
Kažu psiholozi da je “halo” efekt, odnosno prvi utisak koji dobijemo o osobi u pravilu ono što ćemo i dalje misliti o toj osobi. Ne sjećam se koliko točno u postotku, ali vrlo velik. A ako se netko samnom traljavo rukuje, dobivam osjećaj da je ta osoba nesigurna, nepouzdana i s niskim samopouzdanjem.
Nije to izraz mačoizma. Ne mora mi nitko smrskati šaku.
Recimo, imao sam jednog kolegu u srednjoj školi koji mi je redovito stisnuo šaku kad bi se rukovao samnom do te mjere da bi mi sve vene poiskakale na rukama. Imao sam uvijek osjećaj da će mi šaka eksplodirat pod njegovim nabildanim klještima.
S druge strane, to je demosntracija sile i nadmoći.
Recimo ja nemam velike šake. Čak bi se moglo reć da imam nerazmjerno male šake s obzirom na svoju konstituciju. Fine i uglađene tome. Da mi nije motorika na jadnom nivou mogao bih biti pijanist ili kirurg. Ovako su mi ovi žgambavi prsti jedino dovoljno dobri za kuckanje po tastaturi.
Šalim se, naravno.
Moje nerazvijene ruke su zapravo pokazatelj da nikad nisam u životu radio nešto.
Ali uvijek sam htio imati barem malo veću ruku i duže prste. Pogotovo dok sam svirao bas gitaru.
Recimo s jedne strane, ja znam često biti neuravnotežen u prijateljskom tapšanju po leđima.
Znate ono kad vidite nekog pa ga lagano po leđima opalite:
“Đes kućo stara!”
Samo što ja kažem: “Đes, suuuunce bakino!” Ne znam zašto. Al nekako mi je bolje ljudim reć da su sunce i to bakino pošto bake vole svoje unuke, a ne da je oronula kuća neka stara na kraju sokaka. Pa jel nije tako?
Uglavnom, ja često znam ljude opalit do te mjere po leđima da oni neočekivano posrnu prema naprijed, ili recimo ako puše da im cigareta ispadne iz usta.
No da se vratim na rukovanje.
Malo sam surfao pa našao jedan zanimljiv članak.
Handshaking: Do you know what your handshake says about you?
Super mi je to dokle je danas znanost došla pa se sve može provući kroz psihološku i sociološku prizmu.
Evo najzanimljivije o rukovanju iz tog članka:
Mlohavo rukovanje. Kažu da ga koriste pesimisti. U najmanju ruku, nije impresivno.
Upravo tako. O tome ja govorim.
Zatvorsko rukovanje. Kad se netko rukuje s vama i drži vašu ruku suviše dugo kao da je ne želi vratiti. Govore li “što ima tu za mene”?
Zanimljivo. To je kad nekog tražite uslugu, a on se sto godina rukuje s vama i gleda vas ispod oka s onim Mr. Burns osmijehom.
Robotsko rukovanje. Automatsko pružanje ruke, bez očitih misli ili osjećaja. Doimaju se nezainteresriano i ravnodušni.
Imao sam jednog kolegu, davno, davno nekad koji se tako rukovao samnom, malareći mi rukom od poda do nebesa. Ono što me je izluđivalo je to što je uvijek zjakao negdje okolo, i nije me gledao u oči.
“Kad se rukuje, u oči se gleda” – to je jedno od pravila bontona koje me je ćaća još davno naučio.
Međutim nisam puno zamjerao tom kolegi, on je ionako bio često mislima odsutan. Jednostavno sam ga prihvatio kao takvog. Međutim izluđivalo me to što me nije gledao u oči i svaki put bi mu rekao:
“Kad se rukuje, u oči se gleda” –
Nisam ga dugo vidio, nadam se da je nešto naučio od mene.
“Jackhammer handshake”. Kako se prevodi jackhammer? Uglavnom to je ona strojka, pneumatski čekić, nije li?
Uglavnom to je ono rukovanje kad vas stresu cijelog da je posljedica istegnuće ramena.
Efekt je jači ako vam sve stvari ispadnu iz đepova.
Autorica članka kaže da bi ovi ljudi mogli biti malo nefleksibilni. Njihov način je pravi način.
Stiskajuće rukovanje. Koriste muškarci da pokažu jačinu i snagu. Možda time prikirivaju osjećaj nesigurnosti.
Zanimljivo, a zapravo ima logike.
Jer zašto bi netko imao potrebu za demonstracijom sile ako se ne osjeća ugroženim.
Situacija.
Vaša nova prijateljica vas upoznaje sa svojim momkom. A on stisne ruku i gleda vas onim pogledom:
“Bjaaaaaži, ona je moja!”
Neki ljudi smatraju da rukovanje ima seksualnu konotaciju.
Ja ne… nisam se nikad smatrao freudovskim tipom.
Rukovanje blizu tijela. Držanje ruke blizu tijela, presavijajući je u laktu koriste ljudi koje ne žele rizike, poput političara.
S ovim se potpuno slažem. Uvijek se ovako rukujem kada insceniram neku konspiraciju.
To mi je jedna od omiljenih igrica. Recimo kad ste okruženi masom ljudi i onda se s nekim tako rukujete, još mu na uho šapnem: “Đes, sunce bakino.”
Uvijek druga strana prihvati igru pa šapne meni na uho nešto isto tako trivijalno.
Zanimljivo je kako se odjednom sva pozornost okrene na nas.
“Šta se vi domunđavate?!”
He he.
Normalno rukovanje. Kratki, čvrst stisak najbolje odaje profesionalnost i pouzdanost.
Dalje u tekstu autorica daje neke neka upozorenja. Rukovanje, naime, nije prirođeni talent. To se dobiva kroz kulturu. Ljudi koji nisu upoznati s značenjem rukovanja možda se ne znaju normalno rukovati. Tako da se može dogoditi da ljudi koji poznaju kulturu rukovanja mogu krivo protumačiti njihovo rukovanje.
Nadalje, spominje se razlika u kulturama. Neke kulture kratko, “normalno” rukovanje smatraju uvredljivim. Više vole duže čvršće rukovanje.
Tako da je bitno da se ljude impresionira na pravi način. Njihov način.
Kasnije navodi neke preporuke iskusnih “rukovatelja”:
Neka vam ruke budu suhe.
Ako sjedite, ustanite kad se upoznajete s nekim i rukujte se na istom nivou.
Pružite svoju ruku prvi, okomito s palcem gore, gledajte osobu u oči i čvrsto prihvatite njihovu ruku.
Pokret dolazi iz lakta, ne iz ramena.
Jedanput-dvaput “zamahnite” i tada otpusite ruku.
Nije loše da kažete svoje ime i da ponovite ime osobe.
Rukovanje traje otprilike 3-4 sekunde. Duža rukovanja zadržite za bliske prijatelje ili za initmnije prilike.
Za bitne prilike nije zgorega provježbati vještinu rukovanja. Zadnje što želite je da se prvi utisak bude loš.
Halo efekt, o čemu sam pričao.
Ja sam danas dosta naučio.
Nadam se i vi.
Cheers!
