Varanje

Sinoć sam na novoj (reklama vlasnicima) gledao onaj dugo najavljivani tidžinersko-srednjoškolski-studentski film “Savršeni učinak”.
Inače, obožavam američke tidžinerske filmove. Znam, znam… ti filmovi su debilni i svi ostali epiteti koji idu uz to, al na kraju dana nekad volim pogledat takav film i opustit se.
Eto, ako vam je lakše, serijal Američke Pite mi je definitivno najgore izdanje tih filmova. A jedan od najboljih filmova takve vrste mi je Sorority Boys jest i on poglupav al mi je bio tako dobar da sam ga gledao jedno sigurno dva puta!

No dobro, sad kad sam se pokušao opravdati nakon što sam javno izjavio da volim debilne komedije, ukratko ću dat sinopsis filma.
Naime gruba maturanta, nakon što je loše napisala maturalni ispit (ili kako to Ameri zovu SAT odnosno es-ej-tii) odlučuju se na smjeli pothvat da ukradu ispitna pitanja i tako na “popravnom” rasture i dobiju potrebne bodove da upišu željene fakultete.
Današnjim srednjoškolcima je to poučno pošto se u filmu raspravlja o pravednosti standardiziranih testova, kako to ubija individualnost, kako se cijeli čovjek svede na broj, yadi-yadi-yada… Zanimljivo je to, pogotovo sada kada se u hrvatskim školama provodi HNOS odnosno Hrvatski nacionalni obrazovni standard (btw., zar ne bi trebalo bit norma a ne standard po hrvatskom? HNON?) pa svi maturanti polažu državnu maturu, koja je, koliko sam ja skontao jednaka u svim školama (naravno ovisno o vrsti škole).
Iskreno vjerujem da je taj sustav mnogo pravedniji od starog sustava, a to sam vidio na fakultetu kada je masa brucoša bolje prošla od mene na bodovnoj rang-listi na konto ocjena iz srednje škole a kasnije se pokazalo da su došli s jako siromašnim znanjem iz srednjih škola upitne kvalitete.
Ipak, stari sistem mature, tzv. matura vulgaris mi je nekako bila draža.
Zašto, pitate se vrli čitatelji?
Iako ne dovodim u pitanje novu univerzalnu standardiziranu EU-HNOS-NATO-CEFTA-UEFA-FIFA-NBA turbo-kewl pravednu državnu maturu, ipak mislim da ova nova matura neće imati draž one stare mature.
Matura dolazi od latinskog pridjeva maturus što znači zreo. Dakle to je jedna vrsta, uvjetno nazovimo to, sazrijevanja.
Svoju maturu ću pamtiti cijeli život.
Kada sam hodao kraj katedre, namještajući kravatu malo-malo i zainteresiranoj komisiji držao izlaganje o povijesnom razvitku političke propagande, metodama i vrstama iste i na kraju završio sa:
– “Ima li pitanja?”
A vlč. Sokolović, profesor filozofije i logike na to upita:
– “Gdje se pojavio termin ‘propaganda'”?
A ja sav ponosan:
– “Dobro pitanje velečasni, očekivano od vas. Termin propaganda se pojavljuje u 17 st. u Crkvi osnivanjem kongregacije koja nosi naziv ‘Congregatio de Propaganda Fide'”
A on zadovoljan klimne glavom i reče:
– “Da… mislim da je kandidat zadovoljio u potpunosti”.
Taj dan sam se osjećao jako pametno.
Ili par dana poslije kada sam drhtavnom rukom prebirao po plavim kovertama s ispitnim tekstom iz latinskog moleći u sebi: “Samo ne, Tacita, o samo ne Tacita, proklet bio o, Korenlije Tacitu!”
Kad ono iz koverte ispade Ezopova basna o vuku i jaretu, valjda najjednostavniji tekst napisan na latinskom jeziku.
A profesor upita: – “Mjenjate li pitanje?”, a ja radostan ko dijete na Božićno jutro kratko odgovorim:
– “Sapienti sat.” (pojma nemam jel to u tom kontekstu uopće imalo smisla, al meni se pričinilo jako smislenim i mudrim u tom trenutku).

Ubiše me digresije, raspisa se ja o toj svojoj maturi kao da sam sinoć maturirao.
No dobro.
Da se vratim na film. Uglavnom, tidžineri su upali u tvrđavu gdje se čuvaju ispitna pitanja i napravili pravi profesionalni heist, kao u Italian Jobu. Međutim kako nisu imali šifru da upadnu u rješenje pitanja, al su mogli vidjeti test, međutim nisu ga mogli isprintati jer drajver za printer ne radi pod Vistom, a i nestalo je tinte, a i papira nisu ponijeli… Dobro nije baš bilo tako, ali uglavnom nisu uspjeli isprintati pitanja, onda su zajedno rješavali SAT. I kako je svatko pametan za nešto oni su to rješili 100% točno.
Međutim ujtro nitko nije htio uzeti rješenja jer je varanje W R O N G!!!
Lako je bit sad moralan kad si noć prije vidio pitanja, zar ne?
I tako završava film, snažnom moralnom porukom kako je varanje krivo, loše, grijeh i tako to, iako po meni, kao i u svim takvim filmovima ima i neke sumljive post-modernističke zaključke kako se možeš napušavat i, da prostite, slobodno jebavat okolo kao sa su 60-e i bit slobodna uniqe individua i opet bit uspješan i imat puno love jer je to jedino bitno da si ti slobodan, individualiziran, da ti je dobro, da si hedonist i da imaš brdo love. Jedino si ti bitan! Odnosno JA, jel.
Međutim ne želim ovaj post svesti na kritiku današnjeg društva, možda jednog dana, danas se želim pozabaviti pitanjem varanja.

Dali je krivo varati?
Apsolutno DA!
Bilo da se radi o ispitu, partneru, prijatelju, Bogu, pa čak i državi.
Ipak ovaj post ću ograničiti na pitanje ispita i školovanja.
Non scholam sed vitam discimus.
To bi se po naški reklo “ne učimo za školu nego za život”. Valjda nema profesora koji nije u svojim trenutcima moraliziranja iskoristio ovu sintagmu.
I malo me nagnalo da razmislim o sebi i varanju. Jer što bi naš vuglarni narod rekao: “Lako je tuđim ku*cem po koprivama mlatit”. Lako je sad tu moralizirat okolo, a kakav sam ja?
Moram vam priznat, ja sam u srednjoj školi bio neokrunjeni kralj šalabahtera i varanja.
Kralj, kažem vam. Razvio sam cijelu metodu. Pravio sam šalabahtere koji se ne mogu otkriti, razvio psihologiju do te mjere da se nije u mene moglo posumljat ni na tren.
Moj zadnji veliki uspjeh je bio prije točno godinu dana na fakultetu. Posjelo nas na ispitu u amfiteatar, svi se namjestili nekako i sad velika greška neprofesionalaca je – nefleksibilnost. Jednom kad su zauzeli svoje poze i namjestili svoje šalabahtere (đonove, škice…) studenti se ne mogu micati. Nikako. Jer bi im to poremetilo koncepciju.
A ja kao neokrunjeni kralj sam znao sve cake.
I tako svi sjedimo kad profesor pogleda u jednu studenticu i reče joj: -“Podjelite papire molim vas”
Ona sva probljedila. Jer ako se ustane sve će joj otići, da prostite, u krasni kurac. To su mora nekakvih nepreglednih papira i bit će otkrivena čime će završiti svoj ispit peticom.
Ovdje je petica inače negativna ocjena.
A ja, neokrunjeni kralj, u znak solidarnosti, u hipu skočih sa svojim šalabahterom u ruci prema profesoru i na veliko zaprepaštenje svih pristunih studenata pružim ruku sa šalabahterom profesoru, gledajući ga u oči i smješkajući se.
A on mi samo pruži papire i okrene se prema ploči.
Staro pravilo. Ako nešto želiš sakriti, stavi to na najočitije mjesto.
Ne bih se trebao sad izvlačiti, ali taj moj šalabahter je pokrivao možda tek 20% testa, na njemu su bile ispisane neke glupa statističke formule koje ja nikad nisam uspio zapamtiti. Teoretski dio sam naučio, zadatak samostalno rješio, doduše uz pomoć formula.
To mi je bio zadnji šalabahter.

Znate li za fintu tekst veličine fonta 4 na foto papiru? Na foto papiru zato što se tinta na tako maloj veličini previše razljeva na normalnom papiru. E pa to je moj izum.
Zahvaljujući toj finti nikad nisam išao na popravni iz kemije.

Postavlja se pitanje, a zašto sam se ja mučio sa kompliciranom izradom šalabahtera?
Recimo za vrijeme da se natipka i izradi jedan kvalitetan šalabahter može se komotno naučiti to gradivo za jednu solidnu ocjenu.
U mom slučaju, dva su razloga.
Prvi je moja najveća mana koju imam a to je ljenost i nesistematičnost. Radije bih kucao 4 sata šalabahter nego učio kemiju. Recimo za povijest ili geografiju nikad nisam pravio šalabahtere. Za hrvatski samo za gramatičke testove.
Drugi razlog je adrenalinska groznica. Srce lupa, pratiš kretnje profesora, a igraš cool. Kao James Bond kad provaljuje u sovjetski mainframe. Jednostavno priceless.

A znao sam bit i kreten po tom pitanju.
Jednom je naš jedna kolega iz razreda, neću ga spomenuti pošto je to kažnjivo djelo, al prepoznat će se on u ovom tekstu, nabavio test iz baš čini mi se kemije. I podijeli ga cijelom razredu.
Jedino moj jedan dobar drug (sad solidan student) i ja nismo ni pokušali rješiti taj test. A cijela mudrost je bila u tome da se kod kuće riješi i da se taj rad zamjeni.
Ipak to je bila moja svojevrsna otplata duga za varanje. Cijeli razred je prošao, osim nas dvojice koji smo dobili kolčine, tako da profesorica nije posumljala u globalnu prevaru.

Smješno je ovo, pišem kako je varanje loše i grozno, a opisujem kako sam radio to.
Podjeća me to na jedno predavanje koje smo imali baš u srednjoj kada nam je jedna ugledni liječnik pričao o štetnosti narkotika, opijata i ostalih droza pa reče u tom svom predavanju:
– “Kad sam ja bio student, a bilo je to 60-ih, amfetamini su bili legalni i mogli su se nabaviti u svakoj pristojnoj ljekarni. U to vrijeme sam pripremao ispit iz Anatomije i morao sam učiti noću, tako da sam počeo konzumirati amfetamine. Nisam spavao, davali su mi snagu, a nakon nekog vremena sam počeo i razvijati ovisnost prema amfetaminima. Odmah sam prestao kad sam položio ispit. Da nije bilo amfetamina, ja vjerovatno danas ne bih bio doktor, ali to je loše, ne uzimajte droge.”
?!

Poanta cijelog ovog podugačkog posta da je varanje loše.
Non scholam sed vitam discimus.
Danas-sutra, raditi ćete posao u kojem neće više biti mogućnost brzih točnih šalabahterskih odgovora.
Eto, tako ni ja srećom nisam upisao kemiju.

Cheers i klonite se varanja!
Kakvog god.