31. listopad 2007., rijeka Miljacka, Sarajevo
Nabujala rijeka, ne izgleda impozantno možda na fotografiji, ali u stvarnosti… pogotovo ako imate predodžbu Miljacke s nekim normalnim vodostajom…
“K und K” je tvorenica koja se povezuje s Autro-Ugarskom monarhijom, što bi trebalo predstavljat riječi Kaiser und König, odnosno car i kralj, carski i kraljevski, carevina i kraljevina… kompleksna je to bila zemlja u svakom slučaju.
Međutim kako to kod mene biva, ovaj post neće imati veze s Habsburškom monarhijom, ili Carem/kraljem…
Nego neka druga dva K.
Prvo K
Kiša.
Škotski filozof i povjesničar David Hume, veliki britanski empirist bavio se zanimljivim pitanjem, načelom uzročnosti za koju, tvrdi naš David jest temelj svih naših zaključaka o činjenicama.
Naime, što on kaže.
On pobija uzročno-posljedične veze zaključivanjem a priori, neovisno o iskustvu.
Al da se ja sad ne zapetljam previše u kompleksnoj filozofskoj terminologiji, ja ću se pripomoći malo wikipedijom:
Uzrok i posljedica različiti su, pa mi ne možemo iz uzroka jednostavno izvesti posljedicu. Adam bez iskustva ne bi ni uz savršen razum mogao na temelju prozirnosti i tekućeg stanja vode zaključiti da bi se u njoj mogao utopiti. Spoznaja se uzročno-posljedične veze postupno izvodi a posteriori upravo iz iskustva.
Ovaj dio o Adamu koji gleda u vodu je zanimljiv. Meni bar.
A meni su zanimljive i uzročno-posljedične veze.
To je za povijest jako bitno.
A sada bitno za ovaj post. Sjedim jučer kod kolege, sinoć točnije i pijem kavu iz neke ogromne šalice, a dobru je kavu skuhao, što jest jest, moram ga pohvalit javno ovdje pred svekolikim čitateljstvom. I tako sjedimo i laprdamo, ja sam držao poduži monolog o budućnosti Belgije (to se možda jednom i pretvori u post) i tu sam vukao paralele sa trenutnom političkom situacijom u BiH i s našim (našim znači BH und RH pučanstvom) shvaćanja nacije i države.
Bitan momenat je da sinoćnje nebo nije nagovještalo da će danas biti kiše.
A nismo ni gledali vremensku prognozu nego smo slušali bluegrass obrade Metallice.
Mislim da sad mogu nastaviti nakon što sam dao hrpu beskorisnih informacija.
I uglavnom srčem ja kavu i nakon što sam završio s belgijskom pričom kažem:
– “Sutra će padati kiša!”
– “A kako ti znaš?” – opravdano upita pošto ja nisam metereolog, pa čak ni meteo-entuzijast a nisam ni pratio kretanje ciklona, anticiklona i oblaka.
– “Sad ću ja tebi reć. Nakon što popijem ovu kavu, ode ja kući pošto vidim da sam dodijao i Bogu i vragu više s tom Belgijom. A kad dođem kući oprat ću kosu uredno. A svaki put kad operem kosu, ujtro pada kiša i posere mi se na ćeif čiste kose. To govorim na temelju uzorka zadnjih 5 pranja kose.”
– “Aaaaa, zato nije dugo padala kiša…”
– “Padala je jučer.”
– “Preksinoć si oprao kosu?”
– “Yap…”
Logično je sad a priori pretpostaviti da sam zaista kada sam došao kući oprao svoju dugu i nadasve prekrasnu kudravu plavu kosu. I ne samo to, nego sam čak i stavio regenerator. I uredno se počešljao.
A što se jutros dogodilo. Nakon što sam ja s puno pažnje oprao i njegovao svoju kosu?
Prolom oblaka! Poplava biblijskih razmjera!
Šta bi na to gdin. Hume imao reći?
Daklem lokalizirani Murphyev zakon koji vrijedi za mene a glasi:
Kad Jimbo opere kosu, padati će kiša i posrat će mu se na ćeif.
Al ono što sigurno znamo je da će padati kiša kad operem kosu.
Tako da se daklem mogu recimo iznajmljivati područjima s izuzetno malo padalina. Dođem, oprem kosu i padne kiša.
Ali tamo bi se ovaj Murphyev zakon još dodatno nekako lokalizirao, naravno na gore. Zato je Murphyev.
Recimo: “Kad Jimbo opere kosu u pustinji, zapuhat će vjetar, odnijeti mu pijeska u kosu i opet mu se posrat u ćeif.”
Strašno.
A ono što mene zanima je, dal’ je padala kiša u Belgiji danas?
Drugo K
Književnost.
Volim čitat knjige. To mi je ekstra ćeif na koji mi se ni kiša ne može posrat, au contraire, pada kiša a ja čitam knjigu u toplini doma svoga.
No eto kad sam bio gimnazijalac onda smo imali obaveznu lektiru. Kao što su imali i gimnazijalci prije mene, i kao što imaju gimnazijalci poslije mene… A mene je mrzilo čitati lektiru. Tidžinerski bunt.
Šta ću ja čitat tamo što oni meni kažu! Čitat ću što mi se ćefne.
I tako dok su neki čitali Petra Hektorovića, ja sam čitao Solženicina. Dobar je Solženicin.
A govorili su meni stari dok sam sjedio golih bubrega na betonu i ignorirao obaveznu lektiru: “Pitat će tebe starost gdje ti je bila mladost…!” (na ovu uzrečicu ja u glavi uvijek imam sliku nekog čiče što maše štapom u zraku i kašlje, a napola nosa mu turbo-debele socijalne cvike)
I što se dogodilo? Pitala me moja starija mladost gdje mi je bila mlađa mladost.
Shvatio sam da sam zaista bio mlad, nadobudan a bogami i masne kosne.
A kako se to dogodilo?
Prosvijetlio me jedan tekst.
Naime…
Uzeo sam čitati jedan genijalan tekst o Europi od Karla-Markus Gaussa pod nazivom“Dvije Europe, sjedinjenje u resantimanu” (Jukić 34-35, Sarajevo 2004./05.)
I počinje gdin. Gauss ovako:
Miroslav Krleža je bio hrvatski stoljetni genij europske literature. Kada se njegov roman Povratak Filipa Latinovicza pojavio 1960. u franuskom prijevodu, žalio se Jean-Paul Sartre kako je mogao poštedjeti sebe od ponekog zaobilaznog puta da je već ranije bio upoznao ovu knjigu i ovog autora. To bi bilo također moguće, jer je Krležin egzistencijalistički roman, koji istražuje krizu Moderne na jednom od začarnaih rubova Europe, u prašnjavom panonskom malom gradu, a ne u jednoj od blistavih metropola epohe, bio već napisan oko trideset godina prije s razjarenom energijom i grandioznom jezičnom silom. Čitati taj roman već tada kao Francuz ili Nijemac, Španjolac ili Englez, bilo je s druge strane nezamislivo, jer je jedan Hrvat zaista napisao najbolji egzistencijalistički roman, objavljen u Zagrebu, godinama prije nego što je egzistencijalizam pronađen u Francuskoj i nominiran kao francuska marka. Knjige iz one druge, nepoznate i odbačene Europe, pisane u jednom od onih čudnih europskih jezika, za koje civilizirani zapadni Europljanin obično ne zna da postoje ili da su oni više od dijalekta, jedva su imale izgleda biti primijećene na zapadu kontinenta.
(…)
Pa kasnije:
(…)
Drukčije pitano: zašto trebaju Nijemci, koji ne znaju tko je bio Afred Döblin, čitati Gyula-u Krudy-a? Zašto moraju Francuzi, koji ne znaju da u njihovoj zemlji živi par milijuna Oksitana, moći razlikovati Sloveniju od Slavonije? Kako se može zahtijevati da Španjolci razumiju nešto od kulturnih posebnosti konfliktima plodnog Balkana, ako se u njihovoj vlastitoj zemlji u međuvremenu nalazi prva akademska generacija u profesionalnom životu, koja više ne zna koje su društvene snage i stranke bile suprostavljene u španjolskom građanskom ratu?
Ignorancija zapadnih Europljana je odavno zahvatila njihov pravlastiti teren. Ali ne pravim sebi nikakve iluzije: ignorancija nije nikakva povlastica zapadnih Europljana.
(…)
Kaže dalje u tekstu, osvrčući se na istočnu i jugoistočnu Europu, kako je nekad vladao veliki interes za kulturom, ne samo među intelektualcima nego i među tzv. jednostavnim ljudima.
A sada je to, kaže on, zahvaćeno razantnim raspadanjem.
Nakon što sam pročitao ovaj tekst otišao sam u knjižnicu i podigao Povratak Filipa Latinovicza.
Da mi je to netko rekao prije 5-6 godina, kad sam bio maturanat glasno bih se nasmijao i rekao da je Krleža obični sujetni šarlatan koji vrši intelektualnu masturbaciju pišući na svim mogućim jezicima KundK monarhije (ipak sam je se morao dotaći) samo da bi dokazao svoju intelektualnu superiornost.
Možda i jest tako.
Ali ne može me to opravdat što nisam pročitao Krležno djelo, koje autor gore naziva najboljim egzistencijalističkim romanom…
A pogotovo me dirnuo ovaj dio o indolentim zapadnim Europljanima, a nije ni nas istočnjake poštedio.
Da se vratim na srednju školu. Kad smo obrađivali Krležu, ja sam čitao “Hrvatski bog Mars”, jedino što me zanimalo. Prvi svjetski rat mi je izuzetno zanimljiva povijesna epoha. Blato, rovovi, dizenterija, nervni plinovi, sluđeni vojnici, sanatorijumi, raspad carevina.
I to zato što sam jednom dok sam ložio peć naišao na polici na knjigu “Na zapadu ništa novo”. Naslov me zaintrigirao pa sam počeo čitati knjigu. Nisam naložio vatru al sam pročitao knjigu. I kasnije sve što sam našao u toj polici od Erich Maria Remarquea.
Pa već kad sam morao čitati Krležu, nek bude Bitka kod Bistrice Lesne i Baraka pet b.
I onda sam još slavodobitno izjavio da je “Hrvatski bog Mars” jedino dobro što je izašlo iz Krležinog pera.
O tempora, o mores!
Koliko tiđineri mogu samo bit glupi i tvrdoglavi.
Ali zato sad kad se obnaružan Tolstojem, pa Andrićem…
I koja je poenta?
Djeco čitajte knjige, ne nosite oružje i ne drogirajte se.
Pitat će vas starost gdje vam je bila mladost.
I dakako, nemojte sjediti golih bubrega na betonu.
Ne znam zašto, al nemojte. Znaju stari šta pričaju valjda kad kažu. U slučaju čitanja su bili u pravu, pa onda mora da su i za ovo u pravu.
Nadam se da vas nisam utušio sa ovim postom, jednostavno sam imao potrebu da ovo napišem. Možda budem utjecao na nekog gimnazijalca (u što sumnjam načisto) kao što je tekst Karla-Markus Gaussa utjecao danas na mene.
Eto toliko od mene za danas.
Cheers!
