Neznam koliko se moji vjerni čitatelji sjećaju mog intervjua kod cijenjenog gospodinaNeutrina.
Naravno, nije zgoreg ponoviti za one koji su to propustili ili se žele podsjetiti, stoga evo linkovlja:
1. dio intervjua – Jimbo Jonez – đabalesku misli od kojih zastaje dah u stilu ruskih formalista…
2. dio intervjua – Ovaj post sadrži eksplicitne opise neprikrivene hrane i ne preporučuje se njegova konzumacija na prazan želudac
3. dio intevjua – Mali neutrino i Jimbo tri
I nakon tog nadasve zanimljivog iskustva, i ja sam se htio okušat ovaj put kao čovjek koji će postavljati pitanja. Razmišljao sam koga da intervjuiram i tako sam razmišljao, razmišljao, nisam htio da to bude baš kopija pa da i ja odaberem blogera (iako u budućnosti ćemo, nadam se, i to vidjeti).
Razmišljao i razmišljao, baltazario i ondak sam došao na naprosto genijalnu ideju da intervjuiram najstarijeg surfera kojeg ja poznajem.
I tako se rodila ideja da intervjuiram svoju baku!
Da, moja baka je najstariji surfer kojeg poznajem.
Koncept intervjua je napravljen isto onako kako je Neutrino radio, daklem ja pošaljem mejl s pitanjem, a baka replya na taj mejl s odgovorom.
Iako sam mogao uzeti sat vremena i prošetati se kod bake i uz koji kolač napraviti intervju, htio sam da ovaj intervju bude što više u cyber stilu.
Moja baka, najstariji surfer u familiji, sjela je za kompjuter prije nekoliko godina nakon što je iscrpila sve mogućnosti SMS-anja i mobitela. i tako postepeno polako, počela s e-mailom, web-camom, chatovima da bi na kraju postala surfer u punom smislu te riječi.
Baka je inače rodom iz Dalmacije, cijeli pak svoj život živi u Slavoniji. Umirovljeni službenik bivšeg SDK-a (današnje FINE) i vjerovatno da nije osamdesetih otišla u mirovinu, danas bi radila u Hitro.hr.
No da ja ne pričam previše, ovo je ipak bakin post….
Pa da počnemo. Znam kao kavalir da nije red pitati damu za godine, ali eto mislim da bi čitateljima to bila zanimljiva informacija. Onda… hoćeš nam reći koliko imaš godina, ili ćemo samo reći da si doživjela četiri države i dva rata na ovim našim prostorima :)))?
Ne krijem svoje godine, ulazim u 75. godinu života.
Reci nam onda što ima na netu za sedamdesetpetogodišnjake i kako najviše provodiš vrijeme za kompjuterom?
Ovo pitanje traži dugi odgovor. Kao prvo smatram da je internet, za moju generaciju, nešto najbolje što nam se moglo dogoditi. To je prije svega, kontakt sa djecom, unučadi, rodbinom i prijateljima diljem svijeta. To je zapravo bio i moj motiv za učenje rada na računalu. Nadalje, puno čitam o svemu sto me zanima, a toga ima zaista puno, jer sam po prirodi vrlo znatiželjna osoba. Dovoljno je reći, da sam na internetu oko 5 sati svakoga dana.
Pet sati dnevno! I ja bih volio u mirovinu… Nego, reci nam malo koje su ti omiljene web-adrese koje posjećuješe redovito.
Redovno čitam domaću i stranu štampu, jer mi umirovljenici ne možemo si to kupovati. Volim čitati putopisne reportaže, pogotovo ako su popraćene dobrim fotografijama. Na taj način putujem svijetom, upoznajem ljude, običaje, razgledavam muzeje, galerije i sve ono, što si nikada nisam mogla ni zamisliti, a kamo li priuštiti.
Redovito čitam blogove odredjenih osoba, pa i na taj nacin upoznajem njihovu zemlju i običaje. Moram priznati da medju blogerima ima zaista puno pametnih ljudi, od kojih se moze svasta naučiti, a za učenje nikad nije kasno, bez obzira na godine starosti. Istina je, da ima i onih drugačijih blogera, no takvi me ne zanimaju.
Ono što mene sad zanima je točno koja strana štampa i koje bi blogere izdvojila (osim naravno svog unuka) kao svoje favorite u našoj blogosferi?
Od strane štampe čitam najprije štampu iz zemalja susjedstva kao na npr Avaz,Oslobodjenje, B-92, Danas itd. Od strane stampe VOA News (Glas Amerike), CNN,BBC, Die Welt, Pravda. Čitam puno blogova, na prvom mjestu je moj unuk Jimbo, paBorut iz Jeruzalema, Juliere iz Rima, pa blogera iz Dubaia, Londona, New Yorka, Los Angelesa, Tajlanda, Australije, Egipta itd. Nemam običaj pisati komentare na blogove, možda u tome griješim.
Je, mislim da je greška. Autori očekuju feed-back od čitateljstva, a komentari su zapravo integralni dio posta. No, dobro….
Pitanje je… zašto ti ne pišeš blog? Dakle vremena imaš, več poduže vrijeme pratiš našu blogosferu, dakle to ti nije stran svijet… Možemo li očekivati blog cyber-bake?
Ne, neću pisati blog. Pravi razlog zapravo ne znam, osjećam da mi nešto nedostaje, mozda je to hrabrost, ili pak nešto drugo….. Uostalom, kome bi bili zanimljivi blogovi jedne bake?
Najbolje bi bilo da pitamo čitatelje. Dragi čitatelji pitanje za vas (molim vas odgovorite u komentaru):
Daklem, baka pita: “Kome bi bili zanimljivi blogovi jedne bake?”
Pa vidjet ćemo što kažu čitatelji mog bloga. Mislim da ima mnogo zainteresiranih, evo ja na prvom mjestu. Kao dijete sam volio slušati razne priče iz tvog života, kako se živilo u Slavoniji za vrijeme onog rata, kako ste išli na sindikalne izlete, pa anegdote iz života jednog bankara…
No dobro, da nastavim ja s pitanjima.
Otkud ideja da se prikopčaš na, kako je nazivaju, mrežu svih mreža i od kada si on-line?
Rekla sam ti da je moj motiv bio, kontakt sa meni najdražim i najbližim osobama. U prvom redu to je moja unuka koja živi u Americi. Za mene je najveća sreća kad ja s njom kontaktiram preko Messengera, kad se gledamo preko web kamera Imam osjećaj da je ona tu, pored mene, tad za mene ne postoje daljine. Razgovaramo o svemu, i svačemu – o ozbiljnim stvarima, a i o receptima za nedjeljni ručak, o načinu pletenja kape. itd.
Isto tako svakodnevno po sat vremena provodim u razgovoru sa svojom sestrom koja zivi u Perthu u Australiji. Ja bi rekla svim osobama moje generacije, da je internet divna stvar, koja nas povezuje sa nama najdražim osobama i što je najvažnije ne osjećamo se osamljenima i napuštenima.
Ja sam on-line već oko 4 godine, za to vrijeme stekla sam i puno prijatelja, istina, to su uglavnom sve mladje osobe od mene, ali za razgovore godine nisu važne.
Unuka u SAD-u, sestra u Australiji i dođosmo mi do globalnog sela…
Evo mene zanima jedna stvar iz perspektive 75-godišnjaka. Komuniciraš s mladim ljudima na razne načine, čitaš ih na blogovima i tako… Moje pitanje je sad, što ti misliš kakav je danas život mladima i perspektiva u odnosu na tvoje vrijeme dok nije bilo Interneta, mobitela i sl. Nedavno sam na TV-u gledao jednu nanu kako daje intervju za jednu bosanskohercegovačku televiziju, riječ je o Fati Orlović, povratnici u Istočnu Bosnu koja vodi spor sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom jer su izgradili crkvu na njenom zemljištu. No, osim tog spora pričali su tako i o nekim općim temama pa joj je novinar postavio ovo pitanje koje ja tebi postavljam na što je ona rekla: “Pa mladima je danas lakše, ali su nezadovoljniji”.
Što ti misliš?
Ja se cesto osjećam kao da sam u ovaj svijet došla iz nekog drugačijeg svijeta i dosta mi je teško usporedjivati život mladih onda i sada. Dovoljno je reći, da moje Podvinje u kome sam živjela, tada nije imalo ni asfalta, ni struje, ni vodovoda, ni telefona. Učili smo, čitali lektiru sve uz petrolejsku lampu. Pjesačili dnevno po 10 km i uz takve uvjete svi smo bili dobri djaci. U takvim uvjetima sva znanja sticali smo isključivo u školi i u čitanju svih dostupnih nam knjiga. Iako je poslije Drugog Svjetskog Rata bio vrlo težak zivot, u nama je postojala nada u jednu novu bolju budućnost Puno smo se medjusobno družili, zabavljali – osjećali smo se sretnima i zadovoljnima.
Danas mladi u materijalnom smislu imaju puno, puno više, nego li smo mi imali u njihovoj dobi. Sve blagodati današnje tehnike su im na raspolaganju. Pred njima je otvoren cijeli svijet, sve moguće informacije su im dostupne. Mislim da je danas u takvim uvjetima lakše učiti, samo treba imati volju, i ulagati puno truda. Ja u mlade ljude vjerujem i posebno mi je drago vidjeti i ćuti mlade znanstvenike, mlade umjetnike i sve one mlade ljude koji s ljubavlju obavljaju svoje poslove. Dali ima nezadovoljnih? Pa jasno da ima, možda ti ljudi imaju svojih razloga za nezadovoljstvo, ali ja sam pristalica mišljenja da je samo rad najbolji lijek za sve vrste nezadovoljstava.
Da zaključim, mislim da mladi imaju perspektivu i uvjerena sam da ce jedino oni pokrenuti ovu zemlju i ostvariti svima bolju budućnost
Tako bi volila da to doživim…
“More bit bidne, a more bit nebidne”, što bi rekli Bosanci.
Evo naš intervju je došao do kraja, nadam se da ti je bilo zanimljivo razmjenjivati mejlove samnom kao što je meni bilo s tobom i nadam se da ćemo ovo nastaviti opet nekad.
I pitanje za kraj, što bi poručila svojoj generaciji vezano za Internet?
.
Ja sam zaista imala sreću, što ste me ti i tvoja majka uveli u ovaj virtualni svijet. Zahvalna sam vam na svemu trudu koji ste uložili u mene. Zahvaljujući vama, izmijenio mi se kvalitet života, uljepšani su mi dani starosti.
U svom kompjutoru čuvam bezbroj slika svoje obitelji, rodbine, prjjatelja- Stvorila sam si poveliku galeriju umjetničkih slika od preko 20 najpoznatijih svjetskih slikara. Imam pohranjeno mnogo glazbe, i jednom riječju mogu reći da me ovo čudo od tehnike čini sretnom i zadovoljnom.
Zato bi preporučila zainteresiranim osobama moje generacije, da se pokušaju služiti računalima. Vjerujte mi, to je nama starima potrebno u istoj mjeri kao i mladima. Uljepsajte i obogatite si život penzići moji, za samo 100 kuna mjesečno. A to mi zasluzujemo……….
….
I tako je završio naš intervju.
Naravno, nadam se da ćemo ga nastaviti u budućnosti, a to najviše ovisi o vama, vjerni čitatelji….