Ovaj krajobraz je vrlo čest na ovom blogu. Za one koji su zaboravili, Jablaničko jezero s trijema kuće moga cimera. Na ovom blogu se može naći u raznim oblicima. U noćnoj varijanti, proljetnoj varijanti, ljetnoj varijanti, jesenskoj varijanti… a sada premijera, prvi put na ovom blogu, u zimsko-snježnoj varijanti!
Kako je dobro ustat se ujtro, pogledaš kroz prozor a vidiš ovo!
A ono patkici plivaju veselo preko jezera.
Što bi reko Mastercard… priceless.
Počelo je sve još u petak oko podneva kad me cimer nazvao:
– “O, đes.”
– “Eo me u stanu.”
– “Kaš doć?”
– “A nemam pojma, imam posla još nekog za obavit… šta ja znam…”
– “Ajd dođi s onim u tri (autobusom op.a.). Dođ’ do Jablanice, idemo po buraza (cimerovog op.a.)”
– “Đe?”
– “Kroejša”
– “Eto me onda. Đe? Dubrovnik? Makarska?”
– “Vidjet ćemo.”
– “Odklen ti auto?”
– “Kupio juče.”
– “Sve se nema… ajd eto mene.”
Kratak info. Cimerov brat radi u Dubrovniku, a bez auta je ostao ljetos kad ga je taj isti brat potopio na dno istog ovog jezera s početka bloga.
I ne bilo meni teško, pa trkom poskočih do novootvorenog tržnog centra iliti malla što bi rekli ameri kupit pola kile sira, po kile pastrmke i gigabajt SD kartice.
Stara kartica je misterijozno krepala. I to napola.
I ne bilo meni teško još pa jednom, pa se utrpah u pun autobus studenata koji je vozio ne relaciji Sarajevo – Bugojno.
Izađem u Jablanici iz autobusa, slomljen sav nakon dva sata putovanja po bosanskim vrletima, a cimer me odvuće odmah s vrata busa, ajde upadaj, krećemo!
Nisam se stigao ni okrenuti, čak ni primirisati miris janjetine po kojoj je tako Jablanica poznata. Najžalije mi je što nisam ni pogledao onaj most što ga Yul Bryner sruši onomad, a uvijek ga pogledam kad dođem u Jablanicu.
Utrpa mene cimer u svog novog Golfa, opali po gasu i zapiči cestom M-17 prema Mostaru.
– “Eto ovo ti je moj novi auto. Turbo-dizel, ima konja, ima sve. Ima i multilock. Ima i kazetofon. Šta oš da ti pustim?” – i onda uze jednom rukom prčkati po kazetama koje su ostale od prethodnog vlasnika, a drugom rukom vješto savladavajući sepertine koje sam ja jednom savladavao sa čitave dvije ruke i molitvom – “Eo ostavio čiko ovdje… Ima Grdović… ima Škoro i ima Ceca! Šta oš?”
– “Radio.”
– “Pukla antena.”
– “Škoru oću”
– “Eto ide Škoro.”
I taman smo negdje prolazili kraj “Zdrave vode”, iz kazetofona je sviralo:
Sjeli kum i ja u bijelog Golfa
Krenuli na put, a žene straga
U zemlju tulipana i Krojfa
I sa dva tanka stigli do Haga
A ja promjenih nekako u:
Sjeli cimer i ja u sivog Golfa
Krenuli na put, a prtljag straga
U zemlju mobitela i čarapa
I s četvrt tanka stigli do Mostara
Putem me cimer informirao da ne idemo u Kroejšu nego u Čapljinu. Što otprilike dođe na isto.
Kroz Čapljinu sam jednom u životu prošao, na putu za Split i samo znam da ima ogroman most preko Neretve koji nosi most po prvom predsjedniku. RH.
U Mostaru smo napravili kratku pauzu za kavu. Koja nije premašila dva sata u vr’ glave.
Došli smo do Čapljine, utrpali brata u auto i krenuli put Rame. Tako da ni ovaj put nisam vidio ništa više Čapljine.
Taman nekad poslije Mostara, prvi tunel iz kojeg smo izašli uhvatila nas je strašna snježna mećava.
Nisam nikad u životu vidio da snjeg može onako napadno letiti prema šoferšajbi. Kako sam ja bio suvozač, ja sam se samo zapiljio u te pahuljice snjega koje su izgledali kao nekakvi alieni koji u milijunima napadaju svemirski brod.
Bio sam jako neispavan pa su mi svakakve ideje padale na pamet.
Sretni, živi i čitavi smo stigli u Ramu i odvukli se u krpe.
Jerbo sutra je počinjalo godišnje ubojstvo svinja.
Malo atmosfere sa godišnjeg ubojstva svinja. Prošle godine sam napravio iscrpan post na tu temu, pa se nisam ove godine htio ponavljati. Preporučujem svima koji nisu pogledali, a i onima koji jesu, da se podsjete, da pogledaju daklem post pod nazivom: Majstore, jestel za rakijcu?. Mnoštvo fotografija…
Daidža Eva reže slaninu.
Kao prvo daidža se ne zove Eva, nego smo ga mi tako prozvali zbog jednog vica kojeg je pričao prošle godine. A i ove.
Međutim ima zanimljiva anegdota vezana za daidžu Evu.
Naime, prošle godine sam se ja skompao s daidžom i mi smo skupa cugali i zacugavali se dok su ostali radili, mi smo pošteno cugali. Kako se od starijih ljudi može uvijek svašta čuti i naučiti, ja sam cugao i slušao, a on je cugao i pričao.
I tako u jednom dijelu svoje priče, pričao je o javnim kućama i prostiutkama u Njemačkoj.
Taman kada je došao do onih, takoreć, sočnih dijelova priče, moj cimer se ubaci među njega:
– “Ama, daidža! Pa đe ćeš, bolan, Jimbu pričat to! On ti je, bolan, fratar!”
A najzanimljivije je što njemu dan danas nitko nije rekao da ja nisam pripadnik klera.
I tako se ove godine ja ustajem, nekad oko 10h, silazim dolje, drugo krme je već razapeto na čengelama, kad moj cimer viče:
– “Ooooo, Velečasni Jimbo! I ti nam došo!”
– “Faljen Isus i Marija, radni narode!” – odgovorim, a kasnije je daidža Eva svaki put kad bi pričao neki “masniji” vic, počinjao sa: – “Da prosti Jimbo…”
Dok sam ja pekao roštilj (moje drugo zaduženje uz prvo koje je vrlo zahtjevan i težak posao rezanja čvaraka) približila mi se ova ptičica. Malo je morbidna slika… jerbo je ptičica čopkala tu po nekakvim svinjskim ostatcima u skrvici i svinjskim dlakama. Al blizu mi je došla, pa bi bilo šteta ne slikati…
Pisao sam već jednom kako je prošle godine nastradala moja voljena vijetnamka.
I ove godine se pokazalo da logorska vatra i ja nikako ne možemo skupa…
Naime, prošle godine sam, bukvalno, sjeo u vatru i tako propalio vijetnamku. Onomad se to moglo objasniti mojom intoksiniranošću alkoholom, koje kao jednog od svojih kasnijih djelovanja, a to je da proširuje vene čime dolazi do opadanja tjelesne temperature.
Ove godine sam odlučio nepiti… međutim, kako je pao snijeg, a kako je kasnije pao i mrak, tako je pala i temperatura. I ondak sam se ja okrenio leđima vatri da ugrijem svoju, da prostite, guzicu i dogodilo se nešto strašno. Nastradao je još jedan jako mi dragi dio garderobe.
Moje “bosanke”!
“Bosanke” su, zapravo vojne čizme Oružanih Snaga BiH. Ja sam im osobno dao nadimak “bosanke” jerbo sam ih nabavio netom nakon što je oformljena jedinstvena vojska u BiH. Te čizme su dio nove jedinstvene uniforme OS BiH.
Vojne čizme inače imaju razne nadimke… recimo one čizme iz JNA, u SFRJ vrijeme su imale popularan naziv “jovanke” po Jovanki Budisavljević, supruzi predsjednika s neograničenim mandatom i maršala Jugoslavije Josipu Brozu zvanom Tito. Kasnije su te čizme u ratu dobile naziv “četnikuše” pošto su postale sastavni dio uniforme srpskih vojski i paravojski.
Onda recimo “zenge”… to su bile čizme koje su nosili pripadnici Zbora Narodne Garde. To su one famozne Adidas čizme, jako dobre i jako udobne.
A ja sam nove čizme OS BiH nazvao “bosanke”. Kojima sam spalio pete.
Ne mogu vam opisati koliko mi je žao tih čizama… ne skližu se, ne puštaju, dobro izgledaju…
I onda sam u očaju poslao poruku svom vojnom logističaru:
Sje*o sam bosanke. Nabavi mi nove čizme.
Nije prošla ni minuta, zvoni mobitel:
– “Molim.”
– “Opalim te golim. Slušaj… pričekat češ na nove čizme tjedan-dva…naručene su… al ću ti donijeti sutra nov-novcati šinjel! Časnički, meni je velik, tebi će bit taman!”
I tako ja dobi šinjel. Kojeg ću sutra dobit.
Ipak se ispostavilo da ni vatra ne može ubiti bosanke. Malo sam nožem sastrugao izgorene dijelove gume… međutim bosanke se ne mogu ubiti. Jednostavno idu i rade!
Magistralna cesta, na potezu Jablanica – Prozor.
Čekali smo oko sat vremena autobus. Čuli smo se posredstvom tehnologije s vozačem autobusom koji nam je rekao da se autobus pokvario i da mu treba promjenit neku cijev, ali da će ubrzo krenuti.
Ja sam to vrijeme iskoristio i malo fotografirao…
Brana, odnosno Hidroelektrana na Jablaničkom Jezeru.
U vrijeme prošle države, branu su čuvali stražari UDBe jerbo je ovo bilo okarakterizirano kao potencijalna meta terorista, državnih neprijatelja, stranih elemenata , vegetarijanaca i ostalih jer u slučaju dizanja ove brane u zrak plivalo bi pola Hercegovine i dolje Dalmacije oko Neretve. Mostara ne bi ni bilo. Dan danas ima znak na kojem je nacrtan onaj staromodni fotoaprat harmonikaški koji je prekrižen.
Sav ponosan sam uletio u cimerovog Golfa koji se grijao i pokazao mu ovu sliku:
– “A vid šta je umjetnik”
– “Aha.”
– “To se ne smije slikati, jel?”
– “Ne smije.”
– “Mogu me u’apsit za to?”
– “Mogu.”
– “U je*ote…”
A ja je evo okačio na Net. Ako me ne bude više od 20 dana… znate što je posrijedi…
Bus je nakraju došao, ja sam upao i pognut se penjao na kat, boreći se s inercijom autobusa u pokretu.
Taman kada sam izvirio sa stepenica na kat čuo sam s dvije strane:
– “Yo, Jimboooo!”
Naravno da su mi se naočale zamaglile i da ja nisam vidio ni tko je, ni šta je… Onda sam skinio naočale i pozdravljao se s ljudima a ni ne znajući o kome se radi.
Kasnije sam skontao da se radi o mom kolegi s fakulteta, ex-cimeru i njegovom kolegi.
U Konjicu smo sva četvorica popili kavu:
Imam tu nekakvu moć da uvijek uočim štamparsku grešku na cjenovniku. Ovo je u Konjicu na benzinskoj gdje smo pili kavu. “Kelnebar!! Daj jedan Đhnivoker!”. Ali su napisali vodka sa “d” a ne sa “t”. Skidam kapu.
Dođosmo i u Sarajevu, dobrano kasneći.
Ostavio sam Sarajevo u snjegu, a napadalo ga je još dok sam izbivao.
Pa evo malo atmosfere iz mog kvarta:
I što reć’ za kraj?
Znam da je post zbrčkan, tako je to, kad se svašta nešto izdogađalo, ali kako to biva kod mene još će se mnogo anegdota ovog vikenda provući kroz mnogo nadolazećih postova, ako Bog da.
Recimo: “Sjećam se recimo jednom kad smo cimer i ja sjedili u jednoj mostarskoj pizzeriji… vani brije bura, noć pala, a nas dvojica pijemo kavu, kad kaže on meni…”
Neću počinjati novi post.
Ostaje mi samo da se pozdravim uz, sad već standardni, pozdrav:
Cheers!
