Nakon tekme
24. studeni godine ove, Nedžarići – Sarajevo
Imam jedan veliki nedostatak. U gomili mnogih, ovaj se pak tiče moje muškosti.
Moglo bi se reći da sam operiran od sporta.
O da.
To me zabrinjava do te mjere da sam čak i pomislio da se unutar moj grube vanjštine krije latentna pederčina.
Primjer jedan.
Jednom prilikom, u striktno muškom društvu bila rasprava o nogometu u kojoj sam ja zbunjeno pokušao sudjelovati. I u po’ frke počelo se raspravljati o najboljim golmanima svih vremena. Znam da je golman onaj čiko što ima rukavice i što stoji na golu.
Znam da je Pletikosa golman.
I sad su svi ti momci počeli izvlačiti neke golmane od stoljeća sedmog do najnovijih dana. Ja sam se osjećao pozvan da i ja kažem ko je moj favorit (iako ga nemam) pa sam onako ispalio:
– “Po meni je najbolji golman Lothar Matthäus!”
Ko klinac sam skupljao one nogometaške sličice i bio sam uvjeren da je Lothar Matthäus golman.
I to još kao dobar golman.
Ali moja izjava je izazvala salvu smijeha.
Lothar Matthäus, jebiga, nije golman.
TZK, iliti tjelesno-zdravstvena kultura je obavezan predmet u osnovnom/srednjoškolskom školovanju.
Kakav sam ja bio na tjelesnom, govori i očaj profesora koji je rekao:
– “Ajde Jimbo, molim te, reci jedan sport koji ti se sviđa, radit ćemo to jedan sat!” – reko on sa suzom u oku, a ja eto razmišljao koji mi se sport sviđa pa onda ispalim:
– “Rally.”
Na taj odgovor jednostavno je digao ruke od mene.
Više se nije ni bunio ako bih ja zapalio cigaretu, naslonjen na stativu gola dok su ostali trčkarali veselo za loptom.
Par puta sam igrao baseball.
Zapravo, softball. To je pičkasta verzija baseballa. Veća je loptica, a uz to i mekša.
To mi se svidilo. Zato što se puno stoji, malo se trčkara, dovikuje se puno i uglavnom ne radi se puno.
Našao sam kod kuće jedan stari foto-album od pokojnog ćaće. Njegove slike dok je služio vojsku.
To su bila ona romantična vremena kad nije bilo digitalnih fotoaprata, nego su ljudi nosili one ogromne ruske ili istočnonjemačke fotoaprate i svaka slika je onako bila svojvrsna umjetnička fotografija.
CB varijanta, ofskorz.
I sad listam ja kroz taj album, kad jedna slika, nogometni teren, pretpostavljam u vojarni u Travnom i slika mog ćaleta u uniformi kako drži stativu.
Ispod opis slike, nakucano na pisačoj mašini:
Dobio sam važno zaduženje na tekmi.
Držim stativu da gol ne padne.
Daklem, bit će da je to genetski.
No, zove mene moj prijatelj neki dan:
– “U subotu igramo nogomet, navečer termin u 22h, pa tamo do malo prije ponoći.”
– “Ponoćni nogomet subotom?”
– “Da.”
– “Ne znam ja igrat nogomet.”
– “Da, da, vidimo se u subotu.”
I jebiga šta ću kad me na štos uhvatio.
Dan prije smo malo rakijali i onda je on pričao kako je našao turbo dobru dvoranu sa umjetnom travom i svašta nešta i onda sam ja onako popit rekao kako bih ja volio igrat nogomet iako ne znam… i eto…
I, konj bi reko, kobili se nado otišao ja na nogomet.
Obukao svoj “Njemačka čizma imperijalizma” sponzorirani dres i stao na gol.
Bilo je odlično.
Mislim… ja sam bio očajan. Ne znam dali sam imao prosjek obrane od 10% upućenih lopti prema golu.
Stvarno sam bio očajan.
Katastrofičan.
Ali u svakom slučaju treba nekako početi. Bit će vremena valjda da se i u mene usadi maksima
Mens sana in corpore sano
Cheers!
