Prije no otvorim post samo da pozdravim sve one koji su se uspitali gdje sam ja to nestao… ma, nisam nigdje nestao nego jednostavno došao je jedan od onih rijetkih trenutaka u godini kad se zavučem u prikrajak kiber svijeta, kad ne držim smjelo monolog, nego se povučem kao kakav voajer u tamu i samo vrebam pa eventualno kako kakav egzibicionist u dugom kaputu (ili šinjelu kakvog ja imam) nastupim na nekim drugim mjestima a ne svom matičnom forumu, a Jimblog je, o, da moj privatni forum iliti trg.
Dobro sam, hvala svima koji su zapitali gdje sam, vraćam se nazad na trg držati monolog.
Nulla calamitas sola, kaže naslov, a rekli bi nekad i stari Latini a danas poneki ljubitelj klasične kulture koji poznaje latinski, a to znači “Nesreća nikad ne dolazi sama”.
Znam da niste navikli čitati depresivne postove na Jimblogu (barem ne u posljednjih godinu-dvije), al ma neće ni ovaj biti nešto depresivan nego onako malo… ma vidjet ćemo u što će na kraju izrasti.
Inače zadnjih 15ak dana mi nisu bili naklonjeni, ne može se reći da su bili nesretni ali su bili vrlo rutinski, time podosadni i nezanimljivi, a čini mi se da je danas bila kulminacija te dvotjedne monotonije.
Da se razumijemo, danas to nisu neke stvari koje su strašne (svi živi – svi zdravi, to je najbitnije), nego je to više onako kombo gluposti koje su se redale jedna za drugom čime mi je totalno dan totalno postao posran.
Ima i gorih stvari u životu. Kriza je u Darfuru, ljudi svakodnevno ginu u Iraku, u Belgiji je nestašica istarskih tartufa… Tak da su to sve zapravo minorne gluposti.
Plaši me jedino što dan još nije gotov, tako da mi vrlo lako mogao nastupiti nekakav grand-finale sranja da zapečati dan.
Da vjerujem u New Age mumbo-jumbo, astrologiju, horoskop i makrobiotičku ishranu rekao bih da je konstelacija zvijezda takva da se klingonski matični planet Q’onoS sakrio iza mjeseca na kojem živi mali Princ čime je Venera ušla u podznak Marsa poremetivši moju natalno-astrološku-vegetarijansku kartu čime je ukaljana moja karma.
Međutim, kako sam katolik, reći ću da mi se sranja događaju zato što sam to zaslužio.
Ne mislim navoditi kombo tih stvari koja su mi se izdešavala, jednostavno mrsko mi je ponavljati i prisjećati se današnjeg dana, pošto vjerujem da nisam nikad imao lošijeg svetog Nikolu.
(Jedan sv. Nikola je bio strašan, ne loš, nego strašan a to je moglo biti ’88 ili ’89 kad su mi doveli sv. Nikolu u stan i to bez krampusa, imao je bradu i ogromnu kapu na glavi i ja sam bio toliko prestravljen da sam se sakrio iza fotelje. Kasnije je bilo super jer sam dobio hrpu slatkiša i igračaka)
Ipak ispričat ću jedan detalj koji je zapravo smješan bio al je to bila svojevrsna uvertira u bad day.
Uglavnom na pauzi između 2 predavanja, 15 minuta vremena sam odlučio da iskoristim da ubijem oko, umjesto da recimo popijem gorki makijato s kolegama ili nekako drukčije da se odmorim kroz tih 15 minuta.
I legnem tako ja na klupu, podbočim glavu rukom i zaspem gotovo u trenutku.
Taman kad sam upao u tzv. REM-fazu, probudi me noćna mora.
Mislim… nije to bila noćna mora, više onako košmar koji me je totalno oneraspoložio.
Pogledam na vrata, i baš u tom trenutku na vrata ulazi profesor-predavač a ja rasčupane kose i s crvenom flekom po pola face koja mi se otisnula od ruke.
I onda pogledam na stol i vidim da sam vježbu jednu koju smo trebali predati profesoru na kraju predavanja skroz-naskroz uslinio dok sam valjda spavao.
To je izazvalo salvu smijeha kod kolega koji su sjedili u mojoj neposrednoj okolici, a ja sam tutnio samo papir ispod stola, rukom popravio kosu i pokušao pratiti predavanja.
Nesreća ne dolazi sama, kako je već rečeno, i uz kombo pizdarija koji se dogodio meni, tako se i kolegi koji je gotovo proboravio čitav dan dogodio isto jedan kombo gluposti nevezanih za moja sranja.
I nakon svih tih peripetija sjedili smo na kavi u jednom obližnjem kafiću, pa ga ja upitam:
– “Dan još nije gotovo. Što će se još dogoditi?”, na što je on smjelo odgovorio:
– “Ma ništa strašno… čekat ćemo trolu 15 minuta i kad dođe, bit će dupkom puna.”
Čekali smo trolejbus više od pola sata i smijali se kao dvojica idiota kada su dvije prazne trole prošle pored naše stanice a nisu stale da pokupe putnike.
Na kraju je došla trola koja je bila polu-puna (da je dan bio drugačiji, bila bi polu-prazna)
Kratka digresija: Jednom na moru ’88 il ’89 (drugi put da spominjem djetinstvo u ovom postu?) u hotelu su punili bazen, i kad je bazen bio polu-pun (ili polu-prazan, kako se uzme…) ja sam slavodobitno izjavio:
“Bazen je pun prazne vode!”
Svi mi imamo svoje loše dane, ja samo jedva čekam da ovaj moj prođe i da ne završi u grande-finalu sranja što bi se moglo manifesitrat u recimo tome da mi krepa naprasno laptop ili da eksplodira plinska peć ili nešto treće još gore.
Kako je ovogodišnji sv. Nikola bio loš, zapalit ću treću svijeću na Menori i uzdat se da će mi Hanuka donijeti neku sreću.
Stoga vam svima mogu poželiti da mir bude s vama.
Shalom aleichem!
