Počet ću ovaj zbrda-zdola post s jednom kratkom mišlju, odnosno kratkim dijalogom koji se odvijao između mene i mog kuma Nikole.
Naime bio sam kod kuma u Gundincima, to vam je jedno živopisno slavonsko selo na krajnjem jugu Brodsko-posavske county, odnosno selo pokraj još daleko poznatiije i daleko živopisnije i popularnije – Babine Grede.
I uglavnom ja sam s vrata odmah reko: “Niđo daj mi jest”, i navalio po kobasici, čvarcima i ostalim šokačkim blagodatima. Nakon što sam u sebe utrpao jedno ovako solidno prasence, zadovoljno sam se počeo šepuriti po njegovoj sobi u onoj pozi sa rukom na trbuhu, onako kao drug Tito kad primi nekog, ispravljenih leđa i glave jel kad vidim ja neke dvije knjige, a opće je poznato da ja volim knjige pogotovo ako imaju slike i lijepe omote.
Pogledam ja kad vidim, Miljenko Jergović – Dvori od oraha (pravi Šokac bi reko – od orasa, al nema veze, on nije Šokac, on je Bosanac) i tako malo listam tu knjigu koju sam pročitao prije par godina više se ne mogu ni sjetiti kad, nije ni bitno.
VIdio Nidžaim da ja listam po knjizi pa me priupita: – “Dem rec’… kakav ti je Jergović?”
Ali izraz njegova lica je ukazivao na to da je sa zebnjom očekivao odgovor pošto nije mogao znati kakvu će reakciju dobiti od mene.
Zašto.
E pa… recimo Miljenko Jergović je čovjek, odnosno književnik jel…. a i čovjek, dakako…. s bradom i vijetnamkom… uglavnom jel, Miljenko je mainstream hrvatski književnik.
Otvoriš rječnik i pod književnik – slika bradonje i kosonje.
Nego… stvar je u tome što ja inače pola mainstream stvari prezirem kao kakav indy alternativac što jedu drveće i prave vegetarijanski grah i… šta ja znam kakve sve već gluposti ne rade, a s druge strane sam obožavatelj nekih turbo mainstream stvari. Coca-cola, Marlboro, Suzuki što bi rekla ona pjesma.
Ja kažem za sebe da zaslužujem zlatnu plaketu kapitalizma za konzumerizam s amblenom coca-cole.
Primjer.
Recimo kad je bila ona Gospodar Prstenova manija. Otvoriš flašicu ajvara, izleti Gandalf i baci nekakav spell na kobasicu. Strašno.
A ja prezirem fantasy. Meni je to toliko debilno da ja vama to ne mogu opisat. I za mene je JRRRRRR Tolkien… bezveze eto, da ne lajem.
Ja pokušao gledat one filmove i zaspao. Nisam mogao nikako.
Al zato su svi bili zaluđeni s tim Gospodarom Prstenova.
A ja sam to posprdno zvao Gospodar Usranova. Znam, nije ni smješno, a ni nema smisla, al to je jedino pogrdno čega sam se uspio sjetiti.
SF. Iliti ZF po naški. Prezirem. To je meni smješno. Jednako ko fantasy. Ali zato Star Trek… naprosto obožavam. Bio sam zagriženi treki da je to za poludit. Znam svaki brod koji flota ima u garaži.
Tako to otprilike jadno ilustrira tu moju podijeljenu stranu, ali nadam se da sam otprilike koliko-toliko uspio predočiti zbog čega je Nidžo sa zebnjom isčekivao odgovor.
Vjerujem da je on, poznavajući mene i moje stavove, ak sam se dobro izrazio, o književnosti da ću ja reći nešto kao:
GRAAAA!!!! JERGOVIĆ JE SRANJE! ISTO KO I TOLKIN I ONAJ VAŠ POLO KVELJO ŠTO GA SVI ČITAJU. GRA GRA GRA.
Međutim bio je iznenađen kad sam rekao: – “Dobar je Jergović… prao dobar…”
– “Bome dobar je.. al ga svi pljuju… književnici i to…”
– “Naravno da ga pljuju kad je bolji od svih njih.”
– “A ima i, kume, produkciju…. štanca te knjige ko mutav..”
– “E vidiš, to ti je to.. mass produkcija a k tome je još i najbolji. Miljenko Jergović ti je zapravo isti ja.”
Kako je ova izjava morala kao i svaka poštena glupost izaći van iz sobe, kod Nidže u kući su se raspucali pendžeri prosuvši veliku količinu stakla po avliji.
Na jednom sam blogu pročitao da među stvari koje bloger ne bi trebao raditi spada bloganje o blogu (kao koga to zanima) i druga stvar da se bloger ne bi trebao nikad ispričavati ako nije dugo pisao, nego da samo jednostavno piše.
Svejedno osjećam da bih trebao, bio je tu i komentar vjernog čitatelja koji kaže da su moji urijeđeni postovi sve debilniji, ima tu istine, dakao ali eto šta je tu je.
Kriza je u Darfuru a Belgija se raspada.
Napadne me neki dan Robica: – “Piši nešto!”
Piši nešto.
Piši ti, imaš blog isto tako. A da.
Ili recimo sad postoji jedna skupina Brođana u Sarajevu. I kaže meni jedan od njih, neću reć ko je poradi zaštite identiteta jel, odnosno pardon, prije nego što mi je išta rekao pošalje mejl kako moj kolega buredžija slaže prazne krmače od piva nakon jedne od što bi se reklo pijanki. Ja baš u datom trenutku i nisam bio najtrjezniji pa se ni ne sjećam fotoaprata.
I sad nakon što je došao mejl kaže meni Beko, taj kojeg neću imenovat: – “Šta nisi napiso blog o bosanskoj piramidi piva?”
A ja ne znam dali ljudi mogu uopće pojmiti koliko ljudi prilazi meni s takvim raznoraznim prijedlozima.
– “Dobar ti je blog… al deder malo… de napiši kako smo se zapili prošlu subotu.”
A možda bi ih trebao poslušati.
Evo neimenovanog Beku ću poslušat… evo jedna sličkica.
Dosta od mene.
Nego.
Mogao bih sad napraviti kratki intermezzo sa jednom smješnom fotkom:
Srbija do Tokija rukavice.
Danas u Pevecu, Slavonski Brod.
Nego… bio sam u Brođanki.
Tako se zove, naime, kultno prijeratno mjesto za izlazak u Brodu.
Oni koji su pomislili nešto drugo… sramite se dimenzija svojih. Svašta.
Nego bio sam u Brođanki (ili Brođanci…?) i kao što sam već rekao to je bilo nekad prije rata kultno mjesto izlaska. S lokacijom na samoj obali rijeke Save, to je bilo dosta popularno mjesto gdje su Brođani odlazili popiti ljeti sokić, a zimi čaj ili kavu nakon što bi se šetali po našoj velebnoj obali. Jer ipak kod nas u Brodu je Sava velebna rijeka. A ne neki potočić ko u Zagrebu…
Anywho, ja se baš ne mogu najbolje sjećati kako je bilo prije rata pošto sam ja bio klinac prije rata ali uglavnom sjećam se da se išlo u Brođanku i tako. A onda je došla 90-a. Otac reče – sad il nikada! I Mata krenu ko iz nekog sna. Bez igdje išta, a srca velika.
Uglavnom došao je rat i svi objekti u neposrednoj blizini Save su bili izloženi divljanju agresora od s one strane Save koji su koristili svo živo i neživo naoružanje.
Poslije rata, privatizacija ovo-ono… i Brođanka je stajala napuštena i nikakva kao podsjetnik na neke stare dane i neki stari Brod.
Međutim konj bi reko, kobili se nado proradi Brođanka. Ove godine nekad ni ne sjećam se kad.
Al odem ja tek sad da to izvidim…
Fancy!!!
Mislim, ne treba zaboraviti da se radi o Slavonskom Brodu gdje je ovo fakat fensi.
Što se naravno odrazilo i na cijenu.
Kava – osam kuna.
U BRODU?! Pa nije ovo Zabreg! Ne znam koliko je vas ne-Brođana koji ovo čitate, bilo u Brodu. Uglavnom kad ulazite u grad ima tabla velika na kojoj piše – Slavonski Brod, a ispod dopunska tabla na kojoj piše “… gdje kava košta 5 kuna”
Najozbiljnije. Turbo-jeftina kava u Brodu. Jedna od prednosti života u pitoresknom slavonskom industrijskom gradu gdje je industrija propala.
Ali u Brođanci osam kuna?!
I eto ti belaja. Birtija je prava gdje se ne treba postidjeti dovesti nekog dragog gosta iz drugog grada. Sjedite pijete kavicu, pogled na rijeku i obalu imperija veličanstvenog cara Mile Ronhila… ko iz romana, međutim dođe račun… osam kuna?!
Kakav je to Brod onda di je kava osam kuna?
A pazte tek ovo: