…. govnom zapečatiš“
Često je meni govorila moja baka, ponukana prvenstveno mojim školskim (ne)uspjesima dok je veliki Jimbo bio mali Jimi pučkoškolac.
A i bila je u pravu, što ja nikad nisam dao reć, pošto su svakom učeniku u datom trenutku zaključivanja ocjena krivi drugi… profesori, učitelji, nastavnici, buregdžije i ostali jerbo je teško pogledat u svoju nutrinu i spoznati svoje greške, spoznati sebe.
Na ulazu u Apolonovo proročište u Delfima, pisalo je izvezeno lijepim grčkim alfabetom “Gnoti se auton”, što bi se prevelo kao “Upoznaj samoga sebe”, rečenica, maksima, nazovite ju kako hoćete koja dala određeni pečat cijeloj zapadnjačkoj civilizaciji, kulturi, filozofiji i gastronomiji.
A teško je to.
Zašto ovo uopće spominjem? Pa prvenstveno zbog toga što izgleda da imam tu tendenciju da sjebem stvari pri finalizaciji.
Tako i mislim da mi je ova čitava blogerska godina bila poprilično uspješna, usudio bih se čak i reći najuspješnija i dosad, međutim izgleda da mi se krajem novembra odnosno studenog sve to malo raspalo, pa da sam i ovu dvije iljade i sedmu govnom zapečatio.
Međutim, hm-ham, ko(nj) bi reko kobili se nado, bondovska godina nam je na izmaku i počinje nova turbo dvije iljade i osma, koja je uz sve to i prijestupna.
Kod prijestupne godine je zanimljivo i to da sam ja rođen 28. veljače godine gospodnje 1984. (odmah po završetku Olimpijade u Sarajevu… točnije devet dana po završetku Olimpijade) što je meni uvijek bilo sumnjivo da sam rođen baš 28-og, tako da ja zapravo mislim da sam ja zapravo rođen 29. veljače al da su to moji roditelji uspješno lažirali kod vlasti koje izdaju rodne listove. Još u rodnom listu piše: vrijeme rođenja – 09:05. Pa tko se normalan rađa u devet ujtro i pet minuta?
Ono kao da im sin ne bude obilježen pa da ne slavi rođendan svake četvrte godine.
Al koji bi to derneci bili svake četvrte godine! Iduće godine bih slavio 6. rođendan.
Nego… ode nam ova dvije iljade i sedma, ispratit ćemo je uz Auld Laung Syne a sa zebnjom dočekati novu dvije i osmu koja će biti turbo bolja i turbo plodnija od dvije i sedma.
Samo da i nju ne zapečatimo govnetom.
Srećom pa je još ostalo malo dana u ovoj godini, tako da je ovo zadnji-predzadnji post, predzadnji ako opet napravim selekciju “Best of Jimblog 2 007”, što more bit bidne, a more bit nebidne.
Ima već dana u gradu sam svome rodnome, Slavonskom Brodu ukoliko to ne znate i moram vam reći da mi je poprilično lijepo.
Neki dan me mati zatekla u kuhinji kako pokušavam oboriti rekord u jedenju pečenke (rekord iz 1982. – Ovčar Banja, općina Čačak, 12586 g pečene svinjetine na jednu osobu), i baš sam onako halapljivo trpao u sebe onu pečenu svinju, s ajvarom oko labrta koji je podsjećao na krv, da me netko pogleda izdaleka reko bi “eno Jimbo jede živo svinjče, sve mu se sukrvica za labrte polipila”.
I glede mene moja mati tako jedno vrijeme, ja nabijam kiseli paradajz na vilicu, sad već ta cijela scena izgleda kao iz neke sjevernjačke mitologije, viking Ghorskoghor slavodobitno jede plijen… i uglavnom kaže meni moja mati:
– “O, zlato moje… gladan si ti u Sarajevu?”
U tom trenutku sam baš zagrabio bocu od Cole i stresao gotovo polovicu sadržaja u svoj želudac, čime je ova vikinška scena odjednom otišla tisućama i tisućama godina u budućnost, na nekakav klingonski brod, a bila je upotupunjena detaljem kada sam ja podrignuo tako žestoko i jako da je pas, koji cijelo vrijeme skakao oko mene u nadi da mu bacim koju kost, podvijena repa pobjegao u sobu kraj peći.
A ja sam samo odgovorio majci: – “Jašta sam…”
Đaba bilo kilometara jufki što ih kolega razvija, mamina kuhinja je mamina kuhinja…
Božić je idealno vrijeme kada mogu vidjeti dobar broj ljudi iz prijašnjih životnih epizoda jerbo se svi sjate u ovu našu blatnjavu panonsku varoš. To je nekad znalo biti i frustirajuće jerbo se svi kafići i naša okupljališta nakupe milijardama ljudi, kako ja to odmilja zovem “stokom studentskom iz Zagreba”. Ne studiram u Zabregu pa si mogu dopustiti takvu klasifikaciju. Međutim kako sam danas dobio opasku da se upravo ja najviše poserem na svoje riječi, ne bi me čudilo da se i tu nešto promjeni.
Anywho, ove godine sam sreo rekordan broji ljudi ovako u prolazu i s većinom sam stao i prodivanio pomalo a samo s nekolicinom da sam u prolazu bezvezno klimnuo glavom. Zanimljivo je da sam se svima s kojima sam stao popričat silno obradovao, a imao sam takav nekakv osjećaj da je i njima drago.
S druge strane, nitko od ove stoke studentske iz Zagreba i stokana studentskog iz Sarajeva se ne trijezni već danima tako da me ni ne čudi da je to samo izljev emocija nošen molekulama CnH2n+1OH.
Ma kako god baš je lijepo.
Pogotovo kad se sretnete u nekoj sporednoj ulici, na putu prema kući ili nekoj prčvari, a taj prijatelj/poznanik ili šta već gazi po onom bijelom snijegu, škripi ispod bori se sa snijegom i ravnotežom a tako i ja u poluklizećem stavu uljećem:
– “Ooo, djes Jimbo šta ima?”
– “Eo studiram u Sarajevu. Ajmo nešt’ pop’t.”
A i Božić je bio stvarno krasan.
Kad sam išao kod cyber-bake po pečenku iliti pečen’cu, izlazim iz zgrade, Badnjak navečer, snjeg pada kao pravi, a iz lokalne birtijšine izlazi jedan mladić, u vidno alkoholiziranom stanju, pogleda u nebo i onako gromoglasno zagrmi:
– “Ho-ho-ho!! Napokon bijeli Božić, nismo ga imali osam godina!”
Prekoputa u svojoj bajtici Albanac, kroz prozorčić je virio i gledao u nebo. Pepeo je spadao s njegove cigare u posudu s kiselim krastavcima, a on i dalje je hipnotizirano gledao u snjeg, a na licu se kez ocrta kao onog dana kada ga sanitarna prvi put nije nakon inspekcije zatvorila.
Djeca su istrčala na ulicu, a ja sam raširio ruke na kojima su bili pladnjevi s pečenkom, pogledao u nebo i uzviknuo:
– “Bože, sve nas blagoslovi!”
Neprocijenjivi božićni trenutak.
Mislim da ću ga pamtiti cijeli život, kao onaj trenutak kad nam se prije 5-6 godina smrzle brave na autu, a mi promrzli s polnoćke skoro se popišasmo po njima da ih otopimo.
Skoro kažem.
I tako bješe jako lijep Božić.
Nadamo se i lijepoj novoj godini.
Ko zna… možda i do Pekinga doguram nagodinu.
Ili barem Sydneya.
Cheers, dragi moji!
