Onda druga dvojica, a nisam ja nijedan.
Danas u Avenue Mallu.
Rano jutros na vrata nam je banuo Nikola sa smješkom na licu, i to onim smješkom koji može imati samo djelatnik najpoželjnijeg hrvatskog poslodavca koji je radio na blagdan noćnu i uzeo turbo-bonus dnevnicu (iako bih ja to nazvao prije noćnicom, ali tko mene pita…)
Moj nedorečeni prijatelj i ja smo pak smješak na lice, koji imaju samo vječni studenti, skinuli nekih dva sata prije, oko 4 sata izjutra baš u onom trenutku kad smo nestali bez piva.
I odspavali smo sigurno dobra dva sata dok Nikola nije zagrmio na zvono i zatražio kavu.
Ali nije ni dva sata malo za odspavat. Kao da je i Nikola Tesla spavao više.
Domaćin našeg utrinskog konaka, nedorečeni prijatelj, kao da se takmičio samnom da vidi moželi napraviti goru kavu od mene (samo on ide drugom metodom… dok ja salijem kamion kave u fildžan, on provrti zrno kave po hektolitru vrele vode…).
Onda smo jednoglasno, kako dolikuje svakoj pravoj demokraciji, odlučili da trebamo popiti pravu kavu.
Razmišljajući tako o idealnom mjestu za jutarnju kavu, i to pravu onu radničku prije 8, a ne onu buržujsku prije 9 ili nedaj Bože 10 sati odluka nekako pade da odemo u Avenue Mall koji je prkosio nad našim susjedstvom.
Uđosmo u svu raskoš i dekadenciju konzumerizma i kapitalizma. Gorio je onaj proleter u meni.
Prolazili smo pored butiga s raznom, kako to danas nazivaju “markiranom odjećom”, a ja sam s gnušanjem držao poduži monolog protiv Avenue Malla.
To je trajalo jedno vrijeme dok nismo prošli pored jedne trgovine sa satovima, a satovi su mi velika slabost, jebiga, nije samo meni, i naš premijer je isti takav, mora da nam je nacionalna genetska struktura takva tako da sam na trenutak hipnotizirano gledao u satove. A time je i završio i moj monolog.
Odvedoše me u jednu… ne može se to nazvati ni birtijom, ni kafanom, već birc kako kažu u lokalnom žargonu koji je odisao s jednom postmodersnističkom notom onako. Ne znam ja kak se to točno kaže, ja bih za to rekao fancy.
Ili buržujski. Isto ti dođe.
Međutim, što sam duže sjedio i srkao svoju kavu i Colu Zero (o tempora, o mores! još jedna moja kapitalistička slabost uz satove) bilo mi je sve ljepše i ljepše.
Zapad mi je strelovito zadirao u srce i dušu.
A kada mi rekoše da se može platiti plastikom (pa naravno… još jedna zapadnjačka novotarija…), nekako mi se cijela ideja zapijanja na revolving od nekih… pa jedno 6 mjeseci, više nije ni činila lošom. Dapače.
Pa sam se ponudio da provučem svoju karticu. Iskopao sam svoju deviznu Visu Electron na kojoj je bilo još jedva 11€, ali taman da se pokrije račun.
Nedorečeni prijatelj je surfao valovima Interneta preko svog mobitela koji ima WiFi.
Počeo mi se sviđati taj prokleti Zapad.
Srećom da 90% radnji nije radilo. Drugi siječanj je dan za inventuru.
U nekoj pekari u Središću, čiji je zid krasila reprodukcija slike Vlahe Bukovca “Hrvatski preporod”, doduše ne onako raskošno kao što ta slika krasi svečani zastor zagrebačkog HNK, ali dovoljno da se uklopi u veliku naljepnicu hrvatske šahovnice čije su godine izdavale izblijedele boje, kao i natpis “Sretan vam 30. svibanj – dan državnosti”.
Nedorečeni je naručio sirnicu koristeći pogrešnu gastronomsku terminologiju, a Nidžo isto tako naruči burek s mesom.
Kad je mene teta pekarka pitala što želim rekao sam: – “Burek…”, i prije nego što je otvorila usta da postavi najblesavije pitanje od svih “s čim?”, ja sam samo brzo pokazao na burek, a ne na sirnicu i opet rekao: -“Burek…”
Možda blesavno zvuči ali stvarno sam se zaželio hrvatskog bureka. Podsjetio sam se prijašnjih dana. Masna brada do pupka, mesa u tragovima, luka nešto više i neponovljivi osjećaj žgaravice u želudcu. Priceless.
Pozdravili smo se Nikolom, a nedorečeni prijatelj i ja smo zagazili nekadašnjim autoputom bratstva-jedinstva s bogatog zapada na mudri istok. Kako smo spavali noć prije samo dva sata, budnost smo pokušali održavati Red Bullom jerbo neprijatelj nikad ne spava. Meni baš i nije puno pomoglo, nije mi ni pomagalo kad sam gutao energetska pića kao slatke bakine kolače dok sam bio djelatnik HAC-a u noćnoj šihti.
Ipak smo u francuskom autu gazili kilometre panonske ravnice, usprkos neidealnim vremenskim uvjetima.
Ali gotovo na samom kraju puta, tek nekoliko desetina kilometara od cilja, morali smo kapitulirati pred naletom umora.
Stali smo na odmorištu gdje je jedan motel da se okrijepimo uz kavu.
Otvorivši dvokrilna drvena vrata, na samom ulazu me pozdravila velika, masivna čelična kutija koja s prorezom na gornjoj plohi. Kao kutija za lemozinu.
Bila je zatvorena velikim… pa to se nebi moglo nazvati ni lokotom nego katancem… a na toj kutiji stajao je natpis ispisan na matričnom printeru: “WC SE PLAĆA – 3 KN”
Izvinte molim, pitao sam ja, kolko košta kad unutra plačem?
Ušli smo u restoran čiji su zidovi bili opasani stolarijom, brodskim podom iz sedamdesetih. Odisalo je jednim onako socrealističkom štihom. Limeni šank. Crveni stolnjaci.
Prizor je upotpunio konobar, kršni Šokac u kasnim četrdesetima, sijede kose, s crvenim prslukom ispod kojeg je nosio bijelu košulju na kojoj su bila otkopčana prva tri dugmeta, odakle je virio busen gustih crnih dlaka što je izgledalo kao da je nevješto sakrio pustinjskog psa u njedra.
Naručili smo kavu, a drug Nedorečen je uključio WiFi.
Začuđujuće je bilo što je uhvatio WiFi mrežu Motela. Doduše zaključanu, ali bila je tu. Motale su se jedinice i nule po zraku. To se jednostavno moglo nanjušiti.
Pio sam kavu i povlačio paralelu između birca u Avenue Mallu i ovog restorana.
Nedorečeni je isčekivao neku riječ od mene, vidjelo mu se po licu.
Pa mu udovoljih:
– “O, Slavonijo moja… i Bogu si teška!”
