Babinho ima zanimljivu pregaču, čiji je natpis jasno vidljiv. Ali ipak u kombinaciji s majcom koja se nalazi ispod pregače, sve dobiva smisao. A na majci piše: “Nobody’s perfect (I’m nobody)”. Reklo bi se da je naslov majce filozofski, a da ga je u kombinaciji sa pregačom Babinho još bacio na jednu višu gastronomsko-metafizičku razinu.
Dvije tisuće i osma godina je godina krompira.
Pardon.
Međunarodna godina krumpira (da budem egzaktan).
Nije to neka stvar koju je izmislio nekakav bloger iz Kirgistana pa onda rasprsnio blogosferom po svijetu… ne, ne… 2008. je međunarodna godina krumpira koju je proglasio UN.
Stoga u skladu s međunarodnom godinom krumpira 2008., ja, Jimbo, proglašavam da će službeno međunarodno jelo ovoga bloga, odnosno Jimbloga, biti – krompiruša!
Mislim da bi ovu praksu trebalo uvesti svake godine na blogu, da se uvede međunarodno službeno jelo godine.
A mislim da nema boljeg jela nego da se u ovoj tematskoj krompirskoj godini izabere krompiruša.
Nadamo se da ćemo ovu godinu dobro iskrompirati (iskrompirati (slang.) – slučajno navesti na povoljno, dobro ili pak odlično).
Upravo tako – kao što bi stara poslovica rekla – što gluplji Švabo to veći krompir!
Iako nikad nisam kontao tu poslovicu. Uvijek sam zamišljao žutog Švabu kako stoji u Lederhosnama s izrazito glupom facom (slini iz usta) dok u ruci drži krompir od 10 kila.
To je otprilike kao što Jergović kaže da u pjesmi “Bosa Mara Bosnu pragazila” nikad nije znao dal je Mara pregazila bosa rijeku Bosnu ili zemlju Bosnu a da mu nitko nije znao ni odgovoriti na to.
Danas sam odlučio praviti ćufte. Svatko ko se bavi iole kuhinjom zna da je napraviti ćufte poprilično lagan posao. Uzmeš meso, nabacaš svašta, malo ovoga, malo onoga, napraviš okruglice, pobacaš u lonac, kuhaš i voila! Međutim za nekog ko se odlučio baviti kulinarstvom tek nedavno ćufte predstavljaju značajan odmak od prženih fishsticka, hamburgera ili omleta na tisuću hiljada različitih načina.
Kako sam već jednom pravio ćufte i to po sličnom modelu moje sarme-prvijenca, danas sam odlučio napraviti ćufte ali Jimbo ćufte.
Neću otkriti recept, pošto je to tajna koju ljubomorno čuvam.
Nego što htjedoh reći… a da… Muško u kužini… to je naslov današnjeg posta.
Dobar broj muškaraca se plaši kuhinje (moram priznati da sam i ja bio nekad takav) kao da će to ubiti muževnost u njima. Au contraire. To je samo izgovor. Naime, u kuhinji se treba dokazati! Da, da…
Uspješna muškarac u kuhinji je upješan muškarac u životu, a vještina kuhinja samo pojača libido.
A ne smijemo ni zaboraviti onu staru narodnu poslovicu.
Kroz želudac do vagine.
Ovaj… do srca.
Ispričavam se.
Mislim da nemoram ni reći da su moje ćufte bile apsoštrumfno genijalne. Ono što me fascinira kod muške kuhinje je miris hrane.
Sad moram pažljivo birati riječi da ne bih ispao šovinist. Ovako ćemo nekako…
Kad žene kuhaju onda miris jela stvara jednu skladnu harmoniju prirodnih sokova jela, začina, kuhanja… apsolutna harmonija koja jednostavno hipnotizira i nemilosrdno otvara apetit.
Kada muškarac kuha… cijela kuća je prožeta snažnim mirisom jela, kao da se u ogromnom kazanu kuha jelo za odlučujući boj, a mješa ga bradati nordijski druid. A tek boja. Moje ćufte su izgledale kao da je sam nečastivi došao i prosuo čisto zlo u njih. A kako i ne bi, kad je to bila moja šokačko-mađarska kombinacija s paprikom iz Debrecina. Debrecin je inače mađarski grad sunca (kao i Segedin, također grad u Mađarskoj) i baš zato što ima jako puno sunca, paprika im je jako dobra, crvena i ono što je najbitnije ljuta ko sam vrag.
Stoga i ja predlažem da mi na Hvaru napravimo farmu paprika, odnosno da sve one vinograde preoremo, kao i maslinike i drveća ili grmove ili gdje već raste lavande i te ostale mirišljave gluposti i da samo sadimo papriku. Sigurno bi bila bolja od mađarske paprike, jer je Hvar najsunčanije mjesto u Europi, a još je i u Hrvatskoj. Naravno zabranio bi turizam pošto bi to bila dobra izlika za mađarske sabotere da pod krinkom nevinih turista u Ladama i Trabantima pale naše paprinike. Nego šta. Hvar bi bio zabranjen za strance kao što je Vis bio za vrijeme one države. Ko zna, možda je JNA sadila SMB papriku na Visu da pojača imunitet svojih ubervojnika koji su se sutra okrenuli protiv svojih naroda i narodnosti.
Nikad se ne zna…
Danas me Babihno zvao (to je ovaj s pregačom gore), sav ekstatičan, da ne kažem uzbuđen jerbo je on skuhao super zajebani grah koji je naravno bio ljut. On se nije odlučio za šokačko-mađarsku kombinaciju kao ja, nego za šokačko-bosansko-makedonsku kombinaciju pa je utrpao unutra slanine, kobasice, sudžuke, paprike i svakakvih suvih i nesuvih pizdarija. Kad sam ušao u njihov privremeni sarajevski stan… poznati miris kao iz mog stana… miris hrane pred odlučujući boj. Snažan i jak.
Zamolio sam Babihna da uslika svoj gravče na tavče i da mi pošalje sliku na mejl pošto sam ja zaobravio svoj fotoaparat.
Što je on i učinio:
Jest da se puno ne vidi, al je vidljivo da se gotovo sve pojelo što govori o kvaliteti.
Međutim ovdje je jedna drugi detalj zanimljiv. Gospoda koja se nalaze u ovom stanu, dakle još dvojica džilkoša uz Babihna, daklem njih trojica koriste plastično posuđe kao što je vidljivo sa slike! Evo šta ti je lijeno muško! Imaju perfektne tanjure u svom iznajmljenom stanu, ma predivan set iz Češke, ali ne! Oni koriste plastične tanjure jerbo je tako lakše. Kada sam uzeo staklenu čašu da si natočim čašu Cole, digla se uzbuna kao da je opet travanj 1992. u Sarajevu. NE! Uzmi plastičnu…
Zlo&naopako.
Eto gospodo moja draga, toliko od mene za danas.
Uživajte i u slast.
I ne zaboravite da je 2008. službena godina krompiruše na Jimblogu.
Cheers!
